An Injury

Grey Landscape

Upravo sam se bio otuširao u ugodnoj mlakoj vodi. Sjedio sam polugol na rubu kreveta, na rubu netaknutog kreveta, u jutarnjem plavom polumraku, sa stopalima koja su čvrsto bila spuštena na pod i laktima koji su bili oslonjeni na mojim natkoljenicama. Buljio sam ispred sebe, u takozvanu zamišljenu točku, u ništa zapravo, neprestano savijao prste unutar dlanova pa u suprotnom smjeru--frustracije izazivale ono najgore u meni.

"Nije joj mnogo nedostajalo da shvati što je time želio reći i siguran sam da misli da isto namjeravaš i s njom."

Buljio sam u njega. Bilo je kao da ga prvih nekoliko trenutaka uopće nisam ni čuo ni razumio. Jednostavno sam se izgubio u tom kratkom periodu. Duboko sam uzdahnuo ne bih li barem ukrao sekundu suzdržanosti.

"Zaustavi automobil."

Okrenuo sam se naprijed izvukavši dio jakne koji se smotao ispod mene zbog mog stalnog okretanja od malo prije. Oslobodio sam se sigurnosnog pojasa izvukavši ga nasilno iz namjenjenog mu otvora sa svoje lijeve strane te ga bacio sa sebe.

Gil je ubrzo usporio još više sve dok se sasvim nije spustio sa sporedne ceste kojom smo se trenutno vozili. Zaustavio se unutar jedne od mnogih uskih ulica u ovoj četvrti, između stambene zgrade i nečega što je izgledalo poput trgovine odjećom, a ja sam, i prije nego je automobil u potpunosti stao, već bio otvorio vrata i izašao van.

Večernji je zrak udario u moje lice opustivši me, moja leđa oslonjena uz automobil, a glava spuštena prema podu. Pustio sam da zrak uđe u moja pluća te da djelić onog nemira koji se nalazio unutra iznese van. Progutao sam sadržaj u ustima kad sam ubrzo začuo još dva udarca i šuškanje kamenčića koji su se našli na asfaltiranom putu.

Gil me dozvao, pomalo utješno i uskoro sam vidio njegove tenisice kad je obišao automobil i stao pored mene, "Što radiš ovdje vani? Jesi li dobro?"

Podigao sam dlanove u visini svog trbuha te skvrčio desni unutar lijevog nakon čega su mi gotovo svi prsti popucali u zglobovima.

"Čekam zimu da padne snijeg."

"Samo sam... pitao. Čudan si."

"Ja sam čudan? Zašto? Zato što planem kad mi prijatelj govori iza leđa? I to stvari koje se nikoga ne tiču, strancima?"

"Smiri se. Zaista nije znao." Branio je Jôa.

"Prestani, Gil. On zna sve moje prijatelje, jednako kao i ti. Maisa nije na tom popisu."

Pogledao je u stranu nervozno, "Samo se vrati unutra. Hladno je i ne želim te ostaviti ovdje."

Uzeo sam dubok udah te pogledao u stranu prije nego sam pogledao u Gila, frustracije su rasle i kolale u mojim bicepsima svakom izgovorenom riječju.

"Vrati se unutra. Bit ću dobro."

"U redu, neću ti više soliti pamet, ali recimo da i ušutim i vratim se unutra, što ćeš ti? Stajati ovdje vani dok ne svane? Čekati neko čudo ili što? Ne razumijem te. Ponašaš se kao da ti je život propao u vodu."

"Ponašam se dovoljno smireno."

Njegov je kožna jakna proizvodila čudne zvukove kad je pretvorio ruke u dvoplet na svojim prsima, ostatak njegova tijela miran.

Gil je tada ponovno uzdahnuo, ovaj put smirenije zbog načina na koji sam mu odgovorio i na što sam ga podsjetio, "Možemo li barem onda razgovarati o tome što se dogodilo?"

"Praviš budalu s mene."

"Ne pravim budalu s tebe. Kako god bilo, nije mi do zajebavanja s ovakvim stvarima, a sudeći prema tvom ponašanju, nije ni tebi. Želim razgovarati o tome kako se spada, u automobilu i smireno, po mogućnosti," Uspravio se, uzrokovavši da kamenčići ponovno zagrebu pod, "Kad misliš da si se ohladio i smirio, vrati se unutra. Uzmi si vremena koliko god ti treba. Čekat ću te u automobilu."