An Injury

Thankful

Nisu se dogovarali da ispadne ovako. Jednostavno im je godilo odmarati u tom položaju. 

Oboje su bili sigurni da onaj do njih spava, no oboje su bili i u krivu. Bili su u svojim svjetovima—jedan mokrih obraza i otvorenih očiju, drugi suhih obraza i kapaka sklopljenih.

Oboje su mrzili situaciju u kojoj su se nalazili—oboje iz svojih razloga.

Maisa nikada nije pomišljala da bi mogla ostati bez ključne osobe u svom životu. Nikada nije imala nikoga osim nje i svog brata i svaki dan, svaki sat, minuta bez jednog od njih u novom sutra činio bi se kao još jedna jedinica vremena provedena lutajući kroz nepoznato. Bila je odrasla, naravno, ali još je uvijek trebala nekoga tko će je voditi. Još uvijek je trebala nekog svog, a takvih je oko sebe imala vrlo malo.

Neymar je, s druge strane, izgubio dovoljno ljudi—ponekih nebitnih, poneku iznimno važnu. U ovoj situaciji bio je samo osoba koja bi zvučala previše stereotipno kad bi pokušavao utješiti djevojku kraj sebe. Nije joj trebala još jedna riječ ohrabrenja. Znao je to.

Zadovoljio se time što je prestala plakati nakon nekog vremena i što mu je vjerovala dovoljno da prihvati najbolju moguću stvar koju joj je mogao pokloniti u ovakvoj situaciji—oslonac.

Nisu pričali satima. Jednostavno su sjedili u tišini, nošeni pokojim korakom osoblja ili pacijenata koji nisu mogli spavati.

"Hm?" Promrmljao je kad ga je Maisa dozvala, "Mislio sam da spavaš."

"Ne mogu. Razmišljala sam." Povukla je ruku prema sebi.

"O čemu?"

"O... nekim stvarima. Životu valjda." Dodala je tiho.

"Nemoj se previše opterećivati time. Znat ćeš što učiniti i kako dalje kada dođe vrijeme za to." Obratio joj se, njegov glas susretljiv.

"Znam." Pogledala je u svoje krilo nervozno, "Mogu li te pitati nešto?"

Namrštio se blago, spustivši pogled prema Maisinoj glavi koja je bila oslonjena na njegovom ramenu. Čudio se što se nije meškoljila niti namještala.

"Jesi li zaista dobro?"

"Jesam, hvala. Samo bih te htjela nešto pitati. Zapravo, više ti moram reći nego te pitati. Ali... voljela bih čuti prvo tvoj odgovor prije nego što išta kažem."

Neymar se uozbiljio te se polako nagnuo unaprijed. Imala je svu njegovu pažnju, a način na koji ju je gledao slao bi trnce niz tijelo da ga je netko vidio.

"Zvučiš drugačije i ozbiljno."

"U pravu si. Ozbiljno je."

Smekšao se, "Bit će joj dobro. Snažna je. I sama znaš to."

"Ne radi se o mojoj mami."

Namrgodio se, "Što je onda?"

"Ne znam kako da započnem." Opustila je ramena nervozno, gledajući sada prema svojim koljenima.

"Kaži kako je bilo i pokušat ćemo to riješiti." Ohrabrio ju je, "Izvoliš. Reci. Pitaj."

Maisa je zataknula prednje pramenove neuredno iza ušiju. Vlasi su joj stršale na sve strane i stvorili joj se brjegovi poput puslica.

"Nemoj me krivo shvatiti. Teško mi je pitati te to. Rekla sam si da neću nakon onoga što se dogodilo kad smo se sreli, a sada nije ni vrijeme ni mjesto... ali moram."

"Moraš?" Naglasio je.

"Muči me." Pokazala je na svoja prsa, "Već se ovako i onako osjećam kao nitko i ništa i mislim da je bolje da kažem to sada."