An Injury

Nothing Special About Paris

"Što ti je?" Gil je udario Neymara zbog čega mu je lakat skliznuo s naslona i glava klocnula prema prsima, "Izgledaš kao mrtvac od kako smo sjeli. Nisi se ni vezao."

Pogledao je u metalni zatvarač kraj sebe pa natrag prema nogama koje su bile u ovećem raskoraku, "Boli me trbuh. Nisam htio stavljati još pritiska."

"A da pokušaš s pravim razlogom? Zar Calvo ima nekih problema opet? Upozorili smo ga jednom. Ako nije shvatio, riješit ćemo ga na tradicionalan način." Gil je presavinuo prste, dižući obrve u jednakim intervalima, no shvativši da je Neymar ostao ozbiljan on prestane, "Što nije u redu?"

"Ne volim Pariz." Izgovorio je bezvoljno, zabadajući kažiprst u kožni naslonjač, "Lijepo mi je u klubu. Odlično, zapravo. Nisam se nadao da će me dečki tako brzo prihvatiti a niti publika. Nakon što sam izašao iz Barcelone znao sam da će se situacija promijeniti, ali ne ovoliko jako i ne na tom nivou. Lijepo je, sve u svemu, samo nije to to. Neda mi se biti u tom gradu čak i kad moram."

Gil se iskreveljio, "Što je sada na kraju? Boli te trbuh ili ne voliš Pariz?"

"Boli me trbuh kad idem u Pariz."

Gil se osmjehnuo zagonetno, "Nismo morali danas ići. Konferencija za novinare nije obavezna, a trening na kojem moraš biti je zakazan za drugi tjedan ako sam dobro upamtio. Uostalom, svi vole Pariz i sumnjam da te toliko banalan razlog natjerao da požuriš s putovanjem."

Neymar je pogledao prema prozoru privatnog mlažnjaka, shvativši da su svijetla počela biti gušća te da će vjerojatno uskoro sletjeti.

"Što ako jesam požurio zbog tako banalnog razloga?"

"Onda je to u redu. Valjda si se samo htio riješiti obaveza čim prije." Gil se pravio, "Ali, obojica znamo da to baš i nije tako. Znam da postoji nešto drugo."

"Kao što si rekao, Gil. Samo obaveza koju želim riješiti čim prije i započeti odmor kako se spada. Ništa više."

"Negiranje. To je prvi korak." Gil se nasmijao, "Što si učinio?"

"Kakve to sad veze ima?"

"Kakve veze ima što točno?" Nacerio se samozatajno, "Ispljuni, Neymar. Vidim ti u očima."

Neymar se zagledao u njega, osjećajući se sada još čudnije nakon te fraze. Zvonila mu je u glavi već neko vrijeme i znao je da će kad tad morati progovoriti o onome što se dogodilo. Nije mu bilo teško priznati i pričati, ali prisjećati se svojih bezveznih postupaka smatrao je strašnim.

"Želiš li da izmišljam toplu vodu?"

"Želim da mi kažeš istinu."

"Dobro." Pogledao je u stranu.

Gil je ukosio glavu, radeći grimase neprestano, "I?"

"I ništa." Neymar je mahnuo dlanovima, digavši stopalo tako da ga je oslonio na stol. Podbočio je lakat uz naslon za ruke i oslonio bradu u dlan, "Poljubio sam je."

Gil se zacementirao. Brzina ovog odgovora udarili su mu u glavu i kao da mu je netko izbio osmijeh s lica, "Što si?"

"Poljubio sam je."

"Kako se to kvragu dogodilo? Kada? Zašto? Mislio sam da ne želiš imati više ništa s tom kujom!"

"Oprosti... Što?"

"Upravo tako kao što sam rekao. Najbolji si mi prijatelj i poput braće smo i-i-i dao bih sve za tebe, ali ovo ti neću tolerirati. Ta mala lukava zmija ti je uništila život svakom prilikom koju je dobila! Zar zaista ne možeš pronaći normalnu djevojku, nego se s njom navlačiš?"