An Injury

To Take Care Of Her

"Što se dogodilo?!"

"O, Bože. O moj Bože!"

"Uzmi ključeve. Moramo se pokrenuti!"

"Mislim da ne diše. Davide?! Što ćemo učiniti?"

"Prokleti automobili! Mičite se!"

"Ostani sa mnom, mama. Molim te."

"Pomoć! Neka nam netko pomogne!"

Netko je viknuo odjednom s druge strane velikog četvrtastog hodnika koji je vjerojatno bio i glavni. Papiri, kartoni i fascikli iz njihovih dlanova poletjeli su preko visokog pulta.

"Što se dogodilo? Ovamo. Stavite je na nosila."

David ih je odmah poslušao. Položio je besvjesno tijelo sa svojih ruku na pokretna nosila koja mu je osoblje bolnice približilo gotovo istog trenutka kad su ga ugledali kako panično utrčava kroz senzorna vrata. Stajao je ukipljeno kraj nosila neko vrijeme, odbijajući se pomaknuti samo zato jer su mu stopala tako naređivala. Iako su mu nekoliko puta naredili da se udalji, nije ni trepnuo. Udovi i trup zakočili su mu se poput nepodmazanog klipa. Krv u žilama ledila mu se na toploj temperaturi i poput bodeža iskovanih od najfinijeg metala rezala mu tijelo iznutra prema van.

Osjećao je prisutnost nesvijesti na svojim podlakticama, tamo gdje je malo prije nosio svoju majku i nije mu bilo jasno kako se sve dogodilo tako brzo.

Kada je stigao kući te večeri, primijetio joj je taj čudan umor na licu. Čak mu je i rekla da će leći prije zbog glavobolje, a on je to zanemario. Pitao se kako je mogao biti toliko slijep. Što bi njegova sestra rekla da je znala kako je olako zanemario tu sitnicu? Osjećao se odgovornim i taj ga je propuh krivnje izudarao poput tropske ciklone.

"Morate se udaljiti, gospodine!" Muškarac, stariji od Davida, gurnuo ga je čvrsto, ali oprezno u stranu, "Potreban nam je prostor. Molim vas da stanete podalje od nosila. Mi ćemo se pobrinuti za nju."

Usporedno s Davidovim konfliktom, Maisa je poskakivala i gurala se kako bi vidjela što se događa. Pitanja koja su joj bila upućena nadilazila su njezinu sposobnost da čuje i razumije.

"Gospođice, moram znati što se dogodilo. Morate mi reći gdje, kada i kako je završila ovako. Je li udarila glavom? Je li se ovo događalo prije? Koliko dugo je već u ovom stanju?"

"Molim te, probudi se. Molim te!" Maisa je zavapila dok ju je brineta srednjeg stasa, ne starija od 35 godina, punih obraza i usana pridržavala za nadlaktice i priječila joj put.

Maisa se pokušala probiti do nosila, no liječnica s kojom se suočila bila je naviknuta na slične ispade i zaustavila ju je u tren oka.

"Mama! Kamo je vodite? Što ćete joj raditi? Idem s vama!"

"Oprosti, ali vas dvoje ćete morati pričekati ovdje."

"Moram biti s njom!"

"Kako se zovete? Ja sam Elia Cabreiro-"

"Odvedite me tamo. Samo želim biti s njom!" Zapomagala je.

"Gospođice, morate se smiriti i reći mi što se dogodilo kako bih je mogla pravilno tretirati. Je li s vama sve u redu?"

Žena u bijelom zauzela je čvrst stav pred djevojkom koja bi prošla najjaču prepreku samo kako bi bila s osobom koju su joj odvodili pred očima. Gledala ju je ravno u oči, hrabro i neustrašivo, dok je Maisa pratila kako joj odvode majku dublje u hodnik i osjećala kako će uskoro završiti u istom bez svjesnom stanju od očaja,

"Gospodine?"

David je pogledao u ženu ispred sebe izbezumljeno, "Ja... Ne znam. Našao sam ih u sobi. Maisa je vrištala i- Maisa? Reci nešto."