An Injury

Your True Self

Glazba je zujala u umjerenoj glasnoći kad je parkirao automobil uz cestu, unutar šume. Zaokrenuo je ključ te tako ugasio grmljavinu motora.

Okrenuo je glavu blago u stranu nekoliko puta te poravnao rastvorene kragne sive košulje.

Nije ih volio nositi. Njihova neobična neudobnost pomagala mu je da barem ne razmišlja o glupostima. Pa tako nije razmišljao o razgovoru koji je jučer vodio s Gilom. Naposljetku, kad bi malo bolje promislio o Gilovim riječima, vjerovao bi da je postojala mogućnost kako je sve samo umislio i da mu se pričinilo iz nekog razloga.

"Smirimo se! Dernjava nas nikamo neće dovesti. Sjedni i reci mi sve ispočetka."

"Ispričao sam ti onako kako je bilo. Nemam što dodati."

"Očito je da si šokiran zbog svega. Poslušaj me i sjedni. Reci mi sve još jednom. Možda ti je nešto promaklo."

"Znam što sam vidio. Skretao sam u ulicu i mimoišao se s automobilom koji je vozila Bruna. I to je to. Jednostavnije nisam mogao sročiti."

"Možda nije bila ona. Možda ti se učinilo."

"Nije mi se učinilo." Neymar je progunđao nervozno, "Nema šanse. Nije moguće. Znam... Znam kako izgleda. Možda je nisam vidio godinama, ali... Još uvijek znam. Bila je ona. Čak je i vozila onaj prokleti automobil kojeg je oduvijek htjela."

Gil ga je gledao zabrinuto, "U redu... Recimo da si u pravu i da je zaista bila ona... Zašto? Zašto se vratiti ovamo? Što bi ona uopće radila u tom kvartu?"

"Ne znam, Gil!"

Pogledao se u retrovizor, uhvativši između kažiprsta i srednjaka dio pramena koji mu je uporno odbijao ostati tamo gdje ga je namjestio prije nego je krenuo.

Pjevušio je melodiju kad je vadio mobitel i spremao ga u džep. Mrzio je što će uskoro morati izaći i prekinuti popularan viagem na estrada [1] koji ga je koštao cijeli jedan sat uživanja u lijepom društvu i glazbi.

"Ne želim je gledati i ne želim da mi se petlja u život više, osobito sada kada je napokon krenulo i kada je Maisa ovdje. Ne trebam neku grešku iz prošlosti da mi se vraća i uništi ono na čemu sam radio proteklih nekoliko mjeseci."

Gil je pratio Neymara kako šeta gore pa dolje po njegovom prostranom dnevnom boravku. Dobro je znao što je u Neymaru toliko ogorčeno i ranjeno da je pričao o njoj na ovakav način, da ga je uspjela izbaciti iz emocionalne ravnoteže samo svojom pojavom koja možda čak ni nije bila stvarna.

"Neymar, nešto mi tu nije kako treba."

Oslonio se dlanom uz kamin, dišući ubrzano, "Ljudi baš znaju pogoditi termin, ha? Dugo mi nije zapaprila život pa je odlučila malo se poigrati. U krivu je ako je mislila da će joj to proći. Ako bilo što pokuša, kunem se da neću biti previše nježan. Misliš da se slučajno vozikala onuda? Naravno da ne."

"Nisam na to mislio." Zagledao se u pod, a zatim pogledao u Neymara, "Čudno je."

"Što?"

"Kad si me nazvao, razmislio sam malo o tome što si spomenuo. Ne želim te brinuti i stvarati nepotreban nemir, ali... nije li malo neobično kako se Bruna, ako je to zaista ona, pojavila baš sada kada je Calvo nestao?"

Dizao je glavu polako prema Gilu, "Što pokušavaš reći?"

"Ne znam. Samo je čudno. Jedna nevolja je otišla, druga se vratila ni od kuda. Kao da su povezani.... što je nemoguće, zar ne?"

"Hoćemo li? Mjesto je odmah iza ugla." Uzdahnuo je, sudarivši dlanove s bedrima.

Isključio je radio. Pogledao je pažljivo u desno, odmjerivši šutke delikatnu žensku figuru.