An Injury

The Comeback

Današnje je jutro bilo potpuno drugačije od jučerašnjeg; hladnije, čudnije, kao da se pokušavalo poistovjetiti sa mnom i s mojim do jučer ne postojećim problemima. Svježina kojom je bilo obogaćeno, to nekako rumenkasto jutro, natjerala me da se sklupčam i podvučem gole noge ispod tankog pokrivača.

Polako sam se okrenula na leđa, a s okretom osjetila bol koja me prožimala s desne strane te istog trena položila dlan na bolno područje i gotovo se ukočila. Stiskala sam zube, još jače stiskala kapke, jedan uz drugog, gladila tu kvrckavu bol kao da ću je time uspjeti zaustaviti, ispod svojih dlanova osjećala jednu podosta veliku, naboranu kvrgu.

Misli su nekontrolirano profiltrirale sve što se dogodilo prethodnog dana. Nekako sam bila odsječena u korijenu.

Držeći se za povrijeđeno mjesto, ustala sam iz kreveta i pogledala se u ogledalce. Vanjski je odraz izgledao sasvim u redu, kao i obično, ništa posebno, no više me brinulo je li se unutra što promijenilo i, ako je, tko će to i kako popraviti.

Izašla sam iz sobe u kuhinju. Lupe je sjedila na stolici i pogledom punim pitanja susrela mene.

"Dobro si! Ništa ti se nije dogodilo?"

Lupe me gledala smireno, "Ništa se nije dogodilo, hvala Bogu."

"Tako mi je drago! Tako sam se uplašila."

"Što je s tobom? Nisam umrla. Ovdje sam."

"Oprosti, samo sam te htjela zagrliti nakon svega."

Gledala me neko vrijeme držeći ruke prekrižene mirno na prsim dok je njeno stopalo, upravo suprotno, neprestano tapkalo o pod i dizalo nepotrebnu nervozu.

"Razumijem, ali kamo si ti nestala? Čekala sam te vani toliko dugo da sam gotovo popizdila od brige."

"Čekala si me?"

"Naravno da sam te čekala. Čak sam se i vratila unutra nakon nekog vremena, ali sve je bilo prazno i znala sam da nemam šanse. Svi su ljudi su se razišli, a tebe nije bilo. Što sam trebala pomisliti? Gdje si bila?"

Pogledala sam u stranu, "Ne znam gdje sam bila, iskreno. Svugdje. Prvo sam te tražila, a onda sam se u potpunosti izgubila."

Pogledala me uozbiljivši se, "Pa jesi li dobro? Kako si pronašla izlaz?"

"Neki su me zaštitari izbacili van kad su vidjeli da lutam kuda ne bih smjela."

"Doslovno su te izbacili van? Zar nisu jednostavno mogli to riješiti na ljepši način?"

Klimnula sam. Krivnja me izjedala do kosti, "Izgubila sam se u trenutku kad si nestala s mog vida. Pokušavala sam te pronaći, ali... I to mi je bila neka ideja. Znala sam da je to nemoguće."

"Mah, i ja sam kriva što se nisam izborila kad su me već odvojili od tebe." Puhnula je nervozno.

"Oprosti, Lupe. Zaista mi je žao. Ništa od onoga nije se trebalo dogoditi jučer."

Nastao je muk. Dugo smo se gledale tako, rekla bih da mi je Lupe pokušavala pročitati misli koliko je usredotočena bila, a zatim je ubrzo preokrenula onim krupnim, staklastim očima i nasmijala se odahnuvši što me i nije toliko iznenadilo.

"Nije se dogodilo ništa što bih ti morala opraštati. Samo sam se više bojala za tebe nego za sebe i jednostavno sam poludjela kad nisi izlazila van tako dugo. Nemaš pojma što mi je sve prošlo kroz glavu."

Uzdahnula je s olakšanjem, ruke su joj se tresle nekako pravilno, neobično rekla bih.

"Meni kažeš. Mislila sam da te netko oteo, čovječe." Nasmijala sam se glasno prebacivši ruku oko njezina vrata i oslonila se na nju gotovo cijelim tijelom.