An Injury

Ten Points For Anxiety

"Što radiš ovdje opet?"

Prošaptala sam nervozno, gledajući oko sebe ne bi li nas netko vidio.

Gledao me nenaspavanim očima. Sjaj u njima drhtao je oko crnih zjenica kao da će uskoro zaplakati. Mirovao je. Ruke su mu poput savršeno zamišljene pletenice ležale na prsima, a kosa mu bila pravilno i uredno počešljana.

"Stojim tu i pitam se kad ćeš kvragu doći već jednom." Digao je ruke u zrak, a zatim sudario dlanove s lijepo oblikovanim bedrima.

Bila sam u potpunosti šokirana.

"Kako si znao da ću biti ovdje?"

"Nisam." Namignuo je, "Kasniš li i inače svugdje?"

"Zašto te to zanima?"

"Zato jer čekam ovdje već valjda sat vremena i pitam se kako drugi ljudi reagiraju kad te nema u dogovorenom vremenu. Imaš li posao? Kasniš li i tamo?"

Zurila sam u njega, razmišljajući, "Imam posao, da, ali kakve to --"

"I? Kasniš li?"

"Ne." Uskliknula sam, "Zašto -- Što uopće radiš ovdje? Ne bi smio biti tu."

"Ne bih smio biti tu? Tko je to rekao? Koliko ja znam, još sam uvijek slobodna osoba. Došao sam ti u posjet."

Sklopila sam oči unervožena njegovom pojavom. Lagala bih kad bih rekla da mi se obrazi nisu ugrijali na trenutak i da mi je trbuh bio kao i obično jer u njemu je sada bubnjalo, tuklo i prevrtalo se na sve strane. Sama činjenica što je ponovno stajao predamnom bila je pogubna u mom slučaju jer nisam ga željela vidjeti. Način na koji je pričao, smijao se i pokušavao biti zabavan - iako je zapravo zvučao veoma bezobrazno - bio je teret mojim ušima.

"Situacija ne može biti dobra kad si ti tu."

Neymar se podsmjehnuo iznenađeno te se na kratko odgurnuo od bezfasadnog zida, "Ispričavam se što sam pristojan."

"To nije pristojnost."

"Nego?"

Poželjela sam mu reći nekoliko stvari i ne znam jesam li se bojala ili se samo pokušala održati na daljini, "Zaboravi. Nisam se željela tako izraziti."

"Ali jesi."

Odmahnula sam glavom, ne želeći se prepirati s njim, "Zvučalo je krivo. Oprosti. Hvala ti na pristojnosti."

"Radiš li budalu s mene?"

"Ne. Samo sam --" Uzdahnula sam teško, "Slušaj, nisam li te jučer zamolila da ne dolaziš više ovamo?"

"Tako je. Nije te bilo moguće ni ignorirati koliko si puta to ponovila. Nisi valjda mislila da ću te zapravo poslušati?"

"Nadala sam se da ćeš donijeti pametnu odluku. Netko bi te mogao vidjeti."

"Mene uvijek netko može vidjeti, bilo to na ulici, u restoranu, na trgu ili na benziskoj. Naučio sam i ne vodim toliku brigu oko toga."

Pogledao je prema svojim nogama, udubivši se u ono što je pričao te šutnuo kamenčić koji se nalazio kraj njegovog lijevog stopala.

"Svejedno."

"Ovamo ovako i onako nitko nikada ne dolazi, a i da kojim slučajem netko naleti, riješio bih to brzo i sigurno kao i uvijek. Navikao sam."

Odmaknuo se od zida i stao bliže svom automobilu.

"Odakle bi ti to znao? Ni ne poznaješ ovo mjesto."

"Stvarno? Zaista to misliš?"

"Živim ovdje i dobro poznajem ovo mjesto, ali vjerujem da se veoma lako možeš izgubiti kad uđeš dublje. Osobito ako nikada prije nisi zalazio ovamo."