Nebo boje prošlosti

2. Sreća.

"Kao što vidiš, lako se možeš izgubiti. Meni je trebalo mjesec dana da se priviknem na sve." - rekne Molly, a potom obje sjednu za maleni, okrugao stol.

Topao vjetar udarao je o Evelyninu kožu, natjerujući ju da se naježi. Sunce koje je neprestano sjalo, padalo je ravno na Molly i izgledala je urnebesno smiješno s pola lica. Mjesto na koje su došli nešto pojesti zvalo se Trisha's Caffe i njezina najbolja prijateljica ju je uvjeravala kako je to jedno od najboljih mjesta u gradu.

Nakon nekog vremena, Nate im se pridružio, donevši sa sobom pravu Kalifornijsku kavu koju Evelyn, na Mollyn nagovor, mora probati. Naravno, Mollyn dečko je odrastao ovdje, stoga nije shvaćao smisao i ikakvu razliku u kavama San Francisca ili Nevade, od kud je Evelyn i došla.

"On je izašao samo na kratko iz baze, pa kad se bude vraćao pokazat ćemo ti odmah fakultet i bolnicu." - nadoda djevojka s pola lica.

"Koliko su udaljeni jedno od drugog?"

"Odmah su pokraj, sve je u kompleksu. A preko puta je vojna baza, često idemo u njihovu kantinu jesti ako nemamo vremena za nešto drugo."

Evelyn se sjeća koliko je dugo Molly pričala o Nateu. Bila je luda za njim od početka prve godine fakulteta. Iako je imala vremena za ručak u restoranu pod pauzom ili čak negdje dalje, uvijek je išla u kantinu kako bi ga negdje, putem, srela. Isto se tako sjeća koliko je bila tužna jer ju nije primjećivao. On je nešto stariji od nje i trebalo im je mnogo vremena da prijeđu preko problema razlike u godinama.

"Svidjet će ti se ovdje, vjeruj mi." -

Evelyn klimne potvrdno glavom, a potom stavi pramen kose iza uha i pročisti grlo. Dlanovima obuhvati šalicu vruće kave s mlijekom te otpije gutljaj. Prstima je opipavala teksturu i naslikano šareno cvijeće na istoj. I razmišljala o svemu što mora pripremiti za sutra.

Oko svojih golih ramena prebaci vestu koju je ponijela sa sobom jer, na Mollyno vrlo precizno objašnjene, večeri su ovdje toliko hladne da bi ti se cice mogle smrznuti. I bila je djelomično u pravu. Pravo ljeto očigledno još nije stiglo do Kalifornije.

"Lijepo je. I glasno." - nasmiju se, a Nate plati račun.

"Jednom ćemo ti pokazati zalaske sunca s vidikovca. Oduzet će ti dah."

~**~

Nakon trosatnog razgledavanja čitavog grada, parka, Crkve i njegove povijesti, Evelyn je mogla zaključiti da je njezina najbolja prijateljica zaljubljena u ovo mjesto. A i njoj se činilo zanimljivim. Jutra su zbilja svijetla što je mogla primijetiti tijekom putovanja, a popodneva su topla, ugodna i sparna, dok su večeri svježe i hladne. Ulice su prošarane različitim restoranima, pubovima, kafićima, trgovinama i antikvarijatima. Na cestama i stazama većinu dana je gužva, no opet ona vrsta gužve u kojoj svatko gleda svoja posla - ne zamarajući se tuđima. Ako želiš izići po mlijeko u kućnom ogrtaču - iziđi, nikoga nije briga, a i ako želiš staviti umjetne trepavice i potpetice za trominutni put do supermarketa po sladoled - stavi, nikoga, opet, nije briga.

Jednom, kad uhvati vremena i privikne se na sve promijene, posjetit će muzej i gradsku knjižnicu. Negdje je pročitala kako imaju većinu portreta Gauguina i jedva ih čeka vidjeti, a mogla bi i posuditi koju knjigu uzevši u obzir da nije sve svoje stigla spakirati.

Kad tad, zaključila je, morat će se vratiti po ostatak stvari.

A to ju je plašilo.

Prije no što se vratila u svoju hotelsku sobu, produžila je do plaže koja se nalazila kraj samog mjesta u kojem odsjeda. Mjesec je bio jasan i znala je da neće moći spavati, a valovi su udarali i pljeskali jedan o drugi, špricajući joj otkrivenu kožu. Zaogrnula se rukama kako bi sačuvala malo topline, a potom izdahnula. Zbilja je bila spremna početi ponovno. Od samog početka. Želi otvoriti novu stranicu i započeti ju pisati najbolje što umije. Ako sama sebi ne bude postavljala granice i limite kao do sada, možda vrlo ubrzo bude opet ona stara Evelyn koju su svi vrlo rado imali u društvu i smatrali zanimljivom.