Nebo boje prošlosti

25. "Jesi li ti to ljubomorna?"

Bio je to još jedan od onih teških, sunčanih i sparnih poslijepodneva, a što bi avanturistička mlada duša poput njene drugo radila no takav dan provodila u vrtu. Ovo je bilo Evelynino posljednje ljeto prije početka prvog razreda osnovne škole i s nestrpljenjem je čekala da se što prije približi kraju. Veselila se učenju, upoznavanju nove djece i učitelja - a sama činjenica kako je proučila većinu bakinih rječnika i istraživala majčine stare herbarije - je potvrđivala to kako voli saznavati nove stvari.

Hodala je između redova cvijeća njezine bake i pri tome bila neobjašnjivo pažljiva. Matilda bi ju kaznila ako bi stala na koji ili ga možda čak i ubrala, stoga je poštivala njezina pravila ako je to značilo da smije biti ovdje.

U daljini je mogla ćuti svojeg starijeg brata i Ricka, prvog susjeda koji je postao član njihove obitelji uzevši u obzir koliko često su zajedno, kako se grlato smiju i jedan drugome daju petaka. Ona je, u svojoj rozoj haljinici i bijeloj mašnici u kosi, oteturala k njima kroz put u vrtu kako bi vidjela što se događa. Svaki put bi ju otjerali, a ona bi svaki put znatiželjno provirila glavom.

Ovaj put su se smijali žabi koju su zatočili ispod čase. To je bio trenutak u kojem je malena Evelyn shvatila koliko odvratni dječaci mogu biti.

Dotrčala je ispred njih i stala vrištati na sav glas, a brat bi joj rekao nešto poput žabe ne osjete bol ili neće joj biti ništa. Toliko je vrištala, a niz trijem je trčeći pohitavala u pomoć njezina baka. Točno trenutak prije no što ju je njezin stariji brat gurnuo u travu...i koprive koje su bile u istoj.

Stala je plakati na glas, a Matilda ju je povukla k sebi i nagrdila dvojicu dječaka. Pohitale su u kupaonicu, a Evelyn je smjestila na kadu kraj umivaonika kako bi joj isprala kožu i stavila gel aloe vere na natekline.

"Zašto se tako rugaš životu, ljubičice?" - otpuhne ona i poljubi vrh njezine glave.

"Je li istina da žabe ne osjete bol?" - pogleda ju kroz svoje guste i duge, tamne trepavice.

U njezinim očima nije bilo ni najmanje naznake suzama, jedino znatiželje .

"Ne slušaj tog tupana od brata i Ricka. Svako živo biće osjeća bol, u redu? Nikada, nikome, nemoj dopustiti da razmišlja umjesto tebe. Vrlo si sposobna to činiti sama."

Iz sna ju trzne glasno udaranje po vratima njezine sobe, i prije no što ih je otvorila dohvati mobitel i pogleda na sat. Kad shvati kako su tri sata ujutro i da se mora ustati za pet, zakune se kako će razbiti osobu koja se nalazi s druge strane.

Jack je upravo htio iznova pokucati, no ona otvori vrata, a izražaj lica joj se iz upravo probuđenog u veoma ljut, prebaci u sekundi.

Pokuša zatvoriti, no on refleksno položi svoje stopalo kako to ne bi mogla učiniti. Preokrenula je očima i otpuhnula kosu koja joj je smetala.

"Što trebaš?"

"Zašto imam osjećaj da si ljubazna prema svima, osim meni?" - Jack podigne obrve i nasloni se rukom o zid iznad vrata, i dalje držeći nogu između.

"Zato što je istina."

"Pusti me da uđem."

"Ne. I kako si se uopće uvukao ovamo?"

"Reći ću ti kad me pustiš unutra."

"Nisam toliko znatiželjna. Laku noć."

Evelyn pokuša iznova zatvoriti vrata, ovaj put brže, misleći kako je opustio nogu i reflekse, no ona su se samo još šire otvorila, a on se vješto progura kraj nje i upadne joj u sobu.