Nebo boje prošlosti

62."I što sada?"

Bili su stisnuti na Evelyninom malenom, studentskom krevetu čitavu noć. Ovo je bio prvi puta od Theove smrti kako je spavala bez buđenja, a on ju je promatrao.

Zna da ju nije zaslužio. Također zna da može mnogo bolje od njega. No također je i znao da ju voli. Prvi put u svojih trideset godina, sa sigurnošću može reći kako voli djevojku koja ga drži  omotanog oko svojeg malog prsta.

Mobitel mu je zazvonio rano ujutro i kad je vidio pozivni broj odmah se javio. Sjedne na rub kreveta i pronađe majicu, a Evelyn iz sna omota ruke oko njegovog trbuha.

"Nemoj ići."

Kako je lijepo to zvučalo izlazeći iz njezinih usta.

"Moram. Hitno je" - okrene se i poljubi njezin topao obraz, "doći ću po tebe večeras."

"Zašto?"

"Zar trebam razlog?"

Evelyn se okrene na leđa i progleda kroz skupljene oči.

Vani je bio mrak,  a s obzirom da Jack nije palio svijetlo, mogla je samo vidjeti odraz njegove siluete kraj sebe.

"Da, ja sam nevjerojatno zaposlena žena."

Spusti glavu i otisne vlažan poljubac o meku kožu njezina vrata, a onda zavuče dlan ispod tankog materijala majice i obujmi njezine grudi, spustivši se niže prema osjetljivijem području.

"Vjerujem da ćeš napraviti malo vremena za mene."

Udari ga po ruci, a on se nasmije na glas.

"Razbudit ćeš me. Odlazi."

Jack se odjene i na vrh jezika stavi malo paste za zube i iz džepa hlača uzme žvakaču gumu i ubaci ju u usta.

Evelyn mu okrene leđa i kroz svega par sekundi mogao je čuti blago i usporeno disanje, a on pogladi njezinu kosu i lice i otisne poljubac o čelo.

Zatvori vrata za sobom i nazove broj s kojim je malo prije razgovarao. Znao je što slijedi i znao je da su mu dani sa djevojkom koju voli odbrojani.

**

Evelyn je odrađivala posljednje sate svoje smjene sa napetosti koja je probadala donji dio njezina trbuha. Osjećala se nervoznom i kao da joj netko dlanovima stišće vrat, jedva je disala. Dan je bio sparan i tmuran, a u zraku je stajao miris kiše koja je dolazila i odlazila.

Imala je osjećaj kako se nešto događa - ili kako će se nešto dogoditi. Obično je uvijek bila u pravu i njezini instinkti ju nikad nisu prevarili. 

Završila je večer sa obilaskom pacijenata na gornjem katu, a onda se odjavila i uputila prema svojoj sobi na kampusu. 

Prvi put od kako je upoznala Jacka, osjećala se kako je njihova veza zapravo službena. 

Fenirala je svoju dugu, smeđu, upravo opranu kosu, a onda nabacila malo rumenila na svoje obraze, crveni ruž i maskaru. Crna, uska haljina naglašavala je oblik njezinog tijela i jedva je čekala vidjeti svojeg čovjeka.

Visoki, bradati muškarac čekao ju je naslonjen na automobil, a tada spremio mobitel u stražnji džep svojih hlača i obuhvatio Evelyinino lice i poljubio ju.

Ovo nije bio kratki, brzi poljubac koji su većina parova razmjenjivali, ne, ovo je bio poljubac koji je značio žao mi je zbog svega što se dogodilo i zbog svega sto će se dogoditi.

Pola sata kasnije, sjedili su u tihom restoranu koji je bio smješten na rubu grada. Bili su upućeni za stol kraj kamina, a zvuk pucketanja drva u istome, tjerali su mir u njezino tijelo. Jack je bio naslonjen na stolac, promatrajući nju, a ona je gledala jelovnik.

Izgledala je nevjerojatno. Mogao bi ju gledati svaki dan, čitav dan.

Šteta što će ga mrziti nakon ove večeri.

Naručili su hranu i po prvi puta od kako ju je upoznao, Jack nije znao što reći. Gledala ga je svojim prekrasnim, okruglim, smeđim očima i nije imao snage progovoriti.

Slomit će joj srce. A samim time slomit će i svoje.

"Dobro si?" - Evelyn je razbila tišinu i podbočila se o svoj dlan.

On se leđima nasloni na stolicu i otpije gutljaj bezalkoholnog pića koje je naručio.

Pročistio je grlo i izdahnuo, a onda ju preko stola uhvatio za ruku i isprepleteo svoje prste s njezinim tankima.

"Razgovarati ćemo kasnije."

"Želim razgovarati sada."

"Eve." - upozori ju i prođe rukama kroz bradu.

"Što? Čudan si od kako si danas ujutro otišao. Što se događa?"

"Dobio sam poziv." - započeo je.

"U redu? Kakav poziv?"

"Moram natrag."

"Natrag kamo?"

"Natrag u Siriju. Dobili smo informacije o situaciji za koju smo mislili da je odavno završena."

Ona izdahne, a zatim ispije čašu vina koja je stajala kraj nje. Pogleda ga, a onda slegne ramenima.

"Okej. Kad se vraćaš?"

"Ne znam."

"Kako misliš ne znaš? Tjedan, dva, mjesec?" - nervozno je brbljala, a oči su joj se caklile.

Jack iznova posegne za njezinim dlanom preko stola, no kad ona pomakne ruke u svoje krilo, njegove naglo ostanu visjeti u zraku.

"Moglo bi potrajati. Možemo li razgovarati kasnije?"

Odjednom hrana koja je došla ispred njih joj se zgadila, a miris koji je ulazio u njezine nosnice tjerao ju je na povraćanje.

Prošli su kroz njegov odlazak jednom. Zbog čega je ovaj put drugačije? Zbog čega se osjeća kao da je ovaj put, zadnji put?

"Ne razumijem." - vrhom prstiju je obrisala oči pokušavajući ne razmazati šminku koja je stajala na njezinom licu.

Jack izdahne i nestrpljivo dlanom protrlja svoje obraze.

"Predzadnja misija je bila sranje. Par naših dečkiju je ostalo iza i proglašeni su mrtvima, sve do danas ujutro."

"Ali misije oslobađanja traju po nekoliko godina..ako, ako se uopće vratiš živ!" - njezine spojene obrve su šetale čelom, a glas joj je bio drhtav.

Nije ju mogao gledati. I bio je siguran kako više nikada neće moći pogledati svoj odraz u zrcalu.

Morao je ići. Ovo je bio njegov posao, njegov živo. Jedina stvar koju nikad nije zajebao i jedina stvar koju je ikad znao pravilno i u cijelosti odrađivati.

"Znam."

Ona je ispustila dah. A zatim još jedan. I još jedan. Sve dok se ti izdasi nisu pretvorili u jecaje.

"Znači doveo si me na večeru kako bi mi rekao da odlaziš i nemaš pojma kad se vraćaš?"

"Ne. Htio sam te odvesti na večeru prije nego što sam saznao koji kurac se događa."

Evelyn odgurne netaknut tanjur hrane od sebe i rukom prođe kroz kosu. Stane vrtjeti prstenje na ruci kao i u svakoj nervoznoj situaciji i pogleda ga u oči.

Muškarca koji joj je uzeo srce. Naučio ju kako da se zauzme za sebe i odjebe ljude koji nemaju granice.

Muškarca koji je ucinio sve što bi ga ona zatražila da učini. Čovjeka koji joj je zadao prvi orgazam i očigledno prvo slomljeno srce.

"I što sada?"

"Ne znam, Eve. Po prvi jebeni put nemam pojma što učiniti."