Nebo boje prošlosti

15. "Aha."

Stajao je kraj prozora ambulante, a kad je ušla mogla mu je vidjeti visoku, pozadinu i obris svih mišića koji su se točno prikazivali na Suncu, kroz njegovu tanku majicu. Napetost je bila očigledna u zraku i mogla se rezati nožem.

Jack se okrene prema njoj, prateći svaki njezin pokret, a po izrazu lica nije znao je li ljuta ili razočarana.

"Dobro" - on izdahne, "sjebao sam."

"Nema veze, sjedni." - ona nezainteresirano i hladno dobaci.

"Nema veze?" - Jack podigne obrvu.

Stajala je veoma daleko od njega pripremajući sve što će joj trebati za mijenjanje zavoja i čišćenje rane. Napravio je par koraka i sad je već bio kraj njezine strane, a ona ga nije gledala u oči, zapravo, jedva ga je primjećivala. A to ga je neizmjerno živciralo. Radije bi htio da bude iritantna kao uvijek i kaže nešto pametno, no ovaj put ga je zbilja ignorirala.

"Evelyn?"

"Hoćeš li sjesti da ti pogledam ranu? Imam puno posla danas." - kaže izbjegavajući pogledati ga.

On izdahne i učini ono što ga je zamolila, a potom iznervirano prođe prstima kroz bradu. Nije ju htio još vise pritiskati, ali je znao da je opet na početku. Toliko mu je trebalo da doprije do nje i sad kad je počeo otkrivati prvi sloj, što je napravio? Sjebao.

Ona mu presavine rukav majice i makne prošli zavoj. Rana je izgledala uredno i čisto i bila je ponosna i sretna zbog toga. Bilo bi joj žao vidjeti da se nešto inficiralo. Koliki god je kreten.

Promatrao je njezine spore i nježne pokrete, a zbilja je imala najmekšu kožu koju je do sad imao prilike osjetiti.

A imao je mnogo prilika.

Očistila ju je iznova alkoholom i ponovno pregledala jer je htjela biti sigurna kako je sve u redu, a potom je na nju zadnji put stavila prašak za stvaranje kraste i zamotala ju. Jedva se uspjela fokusirati na posao zbog toga što je njegov veliki biceps zaokupirao svu njezinu pažnju.

A on je to znao i bio je ponosan.

Okrene se leđima od njega, skida svoje rukavice i baca ih u koš. Oprala je ruke dezinfekcijskim sapunom i imala je namjeru što prije otići odavde.

"Slušaj, jučer sam..ovoga" - Jack pročisti grlo i započne.

Nije mogao dovršiti, zapravo, nije uopće mogao pronaći riječi kojima bi započeo. Nikad se nikome nije ispričavao za bilo što jer ga jednostavno, pa...nije bilo briga.

"Što si?" - upita ona i započne brisati radnu površinu.

"Rekao sam neke stvari koje nisam mislio."

"Aha."

Prvi put u svojem životu, on je priznao da je pogriješio. I to djevojci koja je deset godina mlada od njega, djevojci koja mu se igrala s glavom, ali si to nije želio priznati.

I sve što je dobio od nje je jebeni aha.

"Aha?" - on ju imitira.

"Da." - Evelyn slegne ramenima i krene prema vratima.

Jack ju primi za nadlakticu i povuče prema sebi, a potom njezinu glavu obuhvati između svojih dlanova. Gledao je s visoka u njezine plave oči, a ona se pokušala istrgnuti iz njegovih ruku.

"Pusti me, Jack, ozbiljna sam pusti me." - uspaniči se.

Oči joj se napune suzama, a on ju pusti, ne shvativši što se upravo dogodilo. Stoga, primi ju za ruku, a njezino disanje se smiri.

"Oprosti, rekao sam neke stvari koje nisam mislio. Oprosti." - govorio je polako i tiho, toliko tiho da ga je jedva mogla ćuti.

Podmetne prst ispod njezine brade, a potom joj podigne pogled kako bi ju mogao vidjeti. Dlanovima prođe preko njezinih ramena, a tek sada je shvatio koliko se tresla.

Koji kurac?

Odmakne se od nje i prstima prođe po kosi.

"Nisam te, ovaj..htio uplašiti."

Ona se okrene i ode, a ovaj put je Jack taj koji je ostao stajati razmišljati o tome što se zbilo.

~~**~~

Sjedila je vani na drvenoj klupi ispred bolnice i pokušavala što brže pojesti ono što si je ponijela od kuće. Nije ni bila gladna, ali je morala na nešto funkcionirati a kavu nije stigla popiti. Zbilja je voljela jesti i kuhati, zna da je to naslijedila od majke. Uvijek, od kako se sjeća, zajedno su pripremale jela, ručkove i večere, za oca i brata koji bi zajedno došli s posla i škole u isto vrijeme. Voljele su isprobavati uvijek nešto novo i pokušavati se igrati sa začinima.

U stvarnost ju vrati Ryan koji je sjeo nasuprot njoj sa svojim jelom u rukama.

"Što čitaš?" - upita i pogleda prema knjizi koja je bila otvorena ispred nje.

Ona pročisti grlo i proguta zalogaj.

"Žeđ, Jo Nesbø." - ona odgovori, a potom zaklopi knjigu i spremi ju u torbu.

"Ovaj, večeras je otvorenje galerije u centru. Ne znam jesi li čula za to?"

Ona skupi obrve.

"Rosé? Pročitala sam na oglasnoj ploči, ali sam zaboravila da je to danas."

"Da" - nasmije se, "jesi zainteresirana?"

Gotovo se zagutila hranom, stoga ju je pažljivo prožvakala do kraja i potom zalila vodom. Stara Evelyn bi pobjegla što prije može, ne osvrćući se. I dalje ju je strah upuštati se u bilo što veće s ikim, a nakon onog danas s Jackom, sve stare uspomene su se vratile.

Ali, nova Evelyn je zainteresirana.

"Jesam, ali ne kao spoj jer si mi šef."

Oboje se nasmiju na glas.

"Dogovoreno, onda samo dođi posjetiti. U osam je otvorenje."

Ona klimne, a nakon par minuta njemu zazvoni mobitel stoga se ispriča, ustane i ode.

Mora nazvati Molly.