Nebo boje prošlosti

45. "Molim? Nisam čuo, ponovi."

Sljedeće jutro sjedila je na poslijednjem sjedalu smrdljivog  lokalnog autobusa, umornih očiju i neispavanog pogleda.

Skočila je na prvi voz koji je pronašla na internetu samo kako bi mogla što prije riješiti tu cijelu stvar.

Trbuh joj se grčio i bez obzira koliko ga je snažno pritiskala, nervoza i strah su dobili najbolje od nje.

Što ako ga, nakon dugo vremena, vidi? Što ako ga ugleda i noge joj otkažu i ne može pobjeći? No, što ako se on obeshrabri vidjevši ju koliko se ojačala i koliko je postala sigurna u sebe.

Možda se uplaši za svoju sigurnost i stane zamišljati sebe iza rešetaka ako odluči otići na policiju i ispričati sve što je jedino njezina najbolja prijateljica znala.

Možda tada lovac postane lovina.

Mobitel joj je neprestano zvonio i vibrirao u krilu i znala je da će Molly  na noge podići čitavu vojnu bazu, FBI i policiju, ako joj se ne javi na poziv.

"Halo?" - pročisti grlo i nasloni se na prozor vozila koje bi uskoro trebalo krenuti.

Nikad joj nije bilo jasno zbog čega se čeka zadnja minuta i putnici koji kasne, a imaju zakazan vremenski termin.

"Okej, prvo gdje si? Drugo, što se dogodilo sinoć? Nisi me nazvala."

Evelyn izdahne i stane razmišljati o laži koju bi mogla izmisliti, no ni jedna činjenica se ne bi poklopila sa istinom.

"Nemoj pošiziti, u redu?"

Zvuk automobila i sirena na Mollynoj vezi je nestao i skuži kako je ušla nekamo na tiho mjesto kako bi ju mogla bolje čuti.

"Na busu sam za Nevadu."

"Molim? Čekaj, što si?"

Tišina nastane na obje strane linija, a Evelyn iscrpljeno zijevne.

"Moram pokupiti stvari koje su ostale, nazvala me sinoć bivša cimerica."

"I odlučila si poći na tu malu avanturu sama jer?"

Molly nije vikala, već je prigušeno govorila, suzdržavajući se.

"Nisam te htjela zamarati, uostalom natrag sam do večeri."

"Dobro. I što ako Rick bude tamo i nešto se dogodi? Što onda?"

"Neće se ništa dogoditi jer ne zna da dolazim, okej? Vidimo se za nekoliko sati."

"Ti nisi normalna, samo mi probaj prekinuti vezu ja ć-"

Brineta poklopi vezu i mobitel spremi u torbu. Htjela je slušati glazbu putem, ali to je značilo više razmišljanja o mogućem scenariju i događajima, stoga jednostavno prekriži ruke i desnu nogu prebaci preko lijeve, te zatvori oči na par minuta.

U istom tom trenutku, plavokosa djevojka, neizmjerno zabrinuta i na rubu plača, učini nešto što nikad nije ni pomišljala da bi ikad trebala. Bez obzira na njihove male avanture i drpanje koje se dogodilo par puta, najbolja prijateljica joj je bila važnija od ponosa.

Upali mobitel i produži do imena kojeg još nije izbrisala i kojeg je mrzila više od svoje glupe rodbine.

Mrzila ga je zbog toga što ju je izigrao kao nitko do sad, ali je imala predosjećaj i šesto čulo koje nikad nije pogriješilo. Malim, najmanjim dijelom njegovog srca, koje je zabačeno skroz iza egoizma, laži i smicalica, bilo mu je stalo do Evelyn.

"Jack? Moram ti nešto reći."

~~**~~

Sklapanje oči na par minuta se produžilo na puna tri sata vožnje. Probudili su ju glasni koraci i izvlačenje torbi iz pretinca iznad glava. Trgnula se i pogledala na ono što ju okružuje. Autobusni kolodvor Nevade koji se nalazio u samom srcu grada. Gotovo se ispovračala na miris cvijeća sa tržnice i sviježe ispećenog kruha u najvećoj pekari na trgu.