Nebo boje prošlosti

27. "Prijatelji smo."

Razvrstavala je prethodnu izvađenu krv pacijenata po njihovim grupama i spremala ih u spremnike, a potom u hladnjak. Bila je sretna što je danas bolnica bila tiha, bez ikakve gužve i događanja jer to ne bi mogla podnijeti. Evelyn ako se ne naspava dovoljno, ne može funkcionirati, jednostavno. A prethodna dva dana uopće nije imala dovoljno sna, zahvaljujući određenom muškarcu.

Sama pomisao na njega i licem joj se razvuče osmijeh. A kad je stala razmišljati o svemu što se sinoć dogodilo u trenutku slabosti, vrućina joj obuzme tijelo i obrazi se ožare. Kao da je mogla osjetiti Jackove ruke svugdje po sebi, usnice na vratu i oči kako jasno gledaju ravno kroz njezine.

"Hej." - Ryan ušeće u labaratorij i za sobom zatvori vrata.

Ona se osmjehne što je pristojnije mogla pokušavajući skriti to kako ju je upravo prekinuo iz dnevnog sanarenja.

"Hej, evo upravo dovršavam. Znam da sam ostala malo duže, ali u-"

"Isprićavaš se što si ostala duže...i to na praksi? Ti nisi s ovog svijeta." - oboje se nasmiju, a on skine svoju bijelu kutu i prebaci ju preko naslona stolice.

Iz hladnjaka je izvadio uzorke od svojeg pacijenta, a potom jedne od istih stavio pod mikroskop.

"Upravo je troje doktora otišlo ranije doma jer imaju roštilj na koji moraju stići, a ti si ta koja se ispričava..." - odmahne glavom i pokuša naći bilo koju temu za razgovor.

Neugodna atmosfera bila je prisutna u zraku i nije znala što bi odgovorila, stoga slegne ramenima i osmjehne se. Mogla je zaključiti zbog čega je tu i zbog čega započinje malim, beznačajnim razgovorom.

Stoga, ona pokuša što prije spremiti sve što je koristila, oprati i dezinficirati ruke, kako bi mogla otići. No, doktor Cordon ju preduhitri. Iako je veoma dugo skupljao hrabrosti.

"Gledaj, ne znam, ovoga..što vas dvoje imate, ali on nije za tebe."

Već je te rijeći mogla čuti i prije. Samo što ih je sama sebi govorila, neprestano, danonoćno i u svakom trenutku, kad je shvatila u što se uvukla s Rickom.

Ali to nije osjetila kad je s njim. Zapravo, sasvim suprotno, osjećala se posve sigurno.

"Nemamo ništa, prijatelji smo."

To i je bila istina, ako se gledalo sa strane vezivanja. Prijatelji koji se malo ljube, pipkaju, svađaju, a sljedeći trenutak su jedan na drugome.

"Samo prijatelji? Ne možeš biti samo prijateljica s njim." - on odmahne glavom i otpuhne.

Kao da je bio ljut zbog toga što mu se ne opravdava i kao da mu je smetalo to što je znao da bi odabrala Jacka kad bi morala. Nije ni sama znala zašto. Možda je zbilja padala na egoistične ženskaroše koji su puni sebe, a da to nije ni shvaćala.

"Ja ne znam što vas dvojica imate između sebe, ali očigledno je da se ne volite" - obriše ruke o jeftini papir koji se raspadao u bijele mrvice, "samo nemojte mene petljati u to. Ne želim nikakvu dramu."

On zastane s proučavanjem uzorka i pogleda ju. Kao da je to bio potpuno drugi Ryan. Onaj koji je nešto skrivao.

"Sama si se upetljala čim si mu raširila noge." - ispljune, a kad shvati što je rekao ostane otvorenih usta gledati u nju.

A ona nije znala što reći jer se još jednom, nenadano razočarala. U nekog koga je smatrala potencijalnim prijateljem i radnim partnerom, osobom od koje bi mogla učiti i s kojom bi mogla mnogo toga postići.

"Praviti ću se kako ovo nisi rekao" - baci iskorištene ostatke papira u koš, "vidimo se sljedeći tjedan."

Trepne očima par puta kako bi odagnala naznake suzama i iziđe. Leđima se nasloni na zid hodnika i udahne. Povrijedio ju je, a još ju je više povrijedila činjenica što su ju svi povezivali s njim zbog toga što su provodili podosta vremena zajedno. Ne bi bila ovoliko tužna samo da nije pretpostavio da spava s njim.

Ovamo je došla izgraditi karijeru, upoznati nove i zanimljive ljude, a ne biti lažno prepoznata po tome kako širi noge Jacku Williamsu.

Što ju je navelo na još jedno razmišljanje. Razmišljanje o kojem će kasnije, tri puta iznova razmisliti.

Što je kome pričao i zbog čega to čini?