Nebo boje prošlosti

40. "Jučer sam te vidio polugolu."

Izgledala je kao govno. Ne, zapravo, izgledala je kao da ju je netko prožvakao i ispljunuo.

Ostatci crne olovke su se spustili ispod njezinih očiju, još više ih naglašavajući. Olovka za usnice koja je prvobitno bila boje kože, potpuno se osušila i sada je ostala samo ona na rubovima njezinih usnica, ruž se obrisao i izgledala je smiješno. Pramenovi kose su poispadali iz čvrsto skupljene pundže, a vrućina Kalifornijskog zraka nije pomagala.

Koliko god je bila umorna radi nedostatka sna i radi gužve i mnogo papirologije, nije mogla prestati razmišljati o njemu i pitala se razmišlja li on o njoj uopće. Ili je ona jedina koja se ponaša kao luđakinja.

Nisi luda, samo zaljubljena.

Otjerala je unutarnju Evelyn koja već podosta vremena nije isplivala na površnu, te skupila svoje stvari iz ambulante i otvorila prozor kako bi snažan miris dezinfekcijskih sredstava preko noći ispario. Spusti zastore, a zatim raspusti kosu i provede pune dvije minute masirajući bolno tjeme.

Ryan uđe u svoju ordinaciju i susretnu se na vratima koja su dijelili zajedno. Danas ga uopće nije vidjela jer je imao tri operacije, a zbilja je htjela razgovarati o daljnjim Theovim liječenjem.

"Hej, tražila sam te danas."

On se osmjehne i s vješalice uzme svoju laganu jaknu, a kutu objesi na istu. Spremao se ići kući i na licu mu je mogla vidjeti koliko je umoran.

"Zašto?"

Djelovao je distanciraniji i dalji, kao da je učinila nešto i kao da ga s razlogom nije uspjela pronaći. Kao da ju je izbjegavao.

"Htjela sam razgovarati o Theu."

Namjesti naramenicu svoje torbe i pročisti grlo.

"Možemo sutra? Stvarno sam umoran."

On ugasi svijetlo, te oboje iziđu i produže kroz hodnik prema izlaznim vratima. Znala je gdje nije poželjna i mogla je osjetiti čudnu atmosferu u zraku.

Gotovo je nešto rekao, no onda su spazili visoku mušku figuru naslonjenu na zid i oboje shvatili tko je. Ona se osmjehne, a Ryan skupi obrve i pozdravi ju, te iziđe kroz sporedni izlaz.

Tada to nije smatrala bitnim, iako je bilo veoma čudno. Tada je samo htjela zagrliti Jacka nakon dugog i napornog dana, te možda poljubiti ga i ići spavati.

Jack je bio ponosan na to kako je doktorčić nestao istog trenutka kad ga ne ugledao, što je značilo da ju ima samo za sebe. Nije bio ljubomoran, ne. Bio je mrtav ozbiljan, a on bi bio ozbiljno mrtav da se nije maknuo od nje i da nije prestao kovati planove koje je uvijek smišljao.

U redu, jebao mu je sestru, ona je htjela više, on nije. To je život. Ali, nema prava miješati se u njegov. Probao je, dobio je što je zaslužio, sad neka odjebe.

"Što radiš tu?"

Ona se osmjehne, a Jack slegne ramenima i prođe po glavi, kroz nepostojeću, ali ipak malo dužu no prije par mjeseci, kosu.

"Došao sam po tebe. Vodim te nekamo."

"Nemam odjeću sa sobom."

On ju uhvati za ruku, a potom joj otvori vrata i iziđu prema Jackovom automobilu.

Bilo je čudno držati ga za ruku kad bi ih svi mogli vidjeti. Do sad su uvijek hodali jedno kraj drugog, on rukama u džepovima, a njene su bile prekrižene ili spuštene.

Sunce je upravo zalazilo i centar je bio pun gužve. Osim toga, kako bi objasnili njihovu vezu ako sretnu poznanika.

Ma nismo skupa, ali ono, možda ćemo biti. Držimo se za ruke, jer eto, Jack je danas dobre volje, a sutra me možda neće ni nazvati.