Nebo boje prošlosti

22. "Imam svoje načine."

Jacku je podosta vremena trebalo kako bi procesirao situaciju. Namjestio je svoj pogled koji je uvijek palio, učinio ono što bi učinio i sa svakom prije nje, a ona ga je poljubila u jebeni obraz. I to jedva. Skoro pa i ništa nije osjetio.

Sve su padale na to i nije mu bilo jasno zbog čega ovaj puta nije upalilo.

Bio je ljut, ne, ne, bio je izvan sebe. Nije više mogao razmišljati i nije imao vremena truditi se, no svaki put bi ga nešto privuklo natrag k njoj. Nešto s čim se do sad još nije upoznao i nešto što je morao dokučiti jer ga je izluđivalo.

Završi s radom kod Tine, a potom, što je brže mogao, odveze se u teretanu. Mora se ispuhati, definitivno mora izbaciti sve iz sebe jer će puknuti.

Udari vreću jednom, drugi put, treći put, četvrti put učini visoki udarac nogom, i tako u krug sve dok s njega nije kapao znoj, a majica mu bila natopljena tekućinom.

Mora prestati razmišljati o njoj, barem bi to trebalo biti lako. Udari vreću. A tad u glavi može čuti njezin smijeh. Iznova udari vreću. Pa mu pred očima prođe slika njezinih lijepih očiju. Ovaj put udari vreću trostruko. A sad se mogao zakleti da je osjetio miris njezine kose. Udarac. Njezine kože koja je uvijek podsjećala na kokos. Udarac.

"Opa, netko je pun energije danas!"

Jack se okrene, prevrne svojim očima i otpije malo vode koju potom ispljune u kantu pokraj. Nastavi poskakivati na mjestu i naizmjence desnom i lijevom rukom udarati crnu vreću koja mu je bila najbolji prijatelj.

"Imam u subotu mjesta. Jesi za?" - muškarac srednjih godina nasloni se na zid pokraj njega i prekriži ruke.

"U koliko?"

"Devet."

Jack potvrdno klimne glavom i nadlakticom obriše znoj s čela.

"Bome si u formi, izgledaš bolje nego ikad. Neki poseban razlog?'

"Ne."

"Ne vraćaš se natrag na teren?"

"Prestani ispitivati toliko jebenih pitanja." - prevrne očima i snažno tresne vreću.

"Ubijaš mi dobru energiju."

Da je još jednom progovorio Jack bi ga maznuo i on bi se slijepio s podom. Imao je nisku toleranciju za glupe ljude. Ili ljude općenito u širem smislu.

Nije mogao čekati subotu; živio je za vikende koji su mu pružali priliku da izudara svaki atom iz nekoga, a pri tome na završi na muriji. Od kad ne ide na terene i od kad su ga privremeno smjestili u ured, tijelo mu je puno tjeskobe i dodatne energije. Smatrao je kako je u odličnom stanju i da bi se mogao vratiti kamo god ga trebaju, Irak, Afganistan, Sirija, samo da ne trune ovdje.

Otvori vrata svojeg stana, a Kia se popne na svoje prednje šape i skoči na njega kako bi ga mogla oblizati. On ju pomazi na par sekundi, a zatim svoju sportsku torbu baci na pod zajedno s ključevima automobila. Trebao mu je hladan tuš i san.

Više od svega trebao mu je san.

Baci se u svoj krevet, a njemačka ovčarica se pridruži drugoj, praznoj strani i ispruži kraj njega. Upalio je TV i zatvorio oči. Okretao se s boka na leđa, s leđa na drugi bok, pa s tog boka na trbuh, a nije imao ikakve šanse protiv insomnije.

Možda bi i uspio, no tada ga je drmnuo prokleti film i pucnjava, a on je skočio na noge i osvrnuo se oko sebe.

Nogom udari o ormarić koji je stajao kraj kreveta i prođe rukama po kosi.

Samo je želio zaspati.

A tada, iz očaja, učini nešto što nije ikada mislio da bi učinio. Zgrabi mobitel i pošalje poruku.