Nebo boje prošlosti

48. "Ležat ćeš ispod mene i uživat ćeš"

Prvo predavanje ranog rujna utjeralo joj je sreću u kosti i uzbuđenje u tijelo. Na putu do učionice broj osam koja joj ja prva na rasporedu, pokupila je crnu kavu sa cimetom u nadi kako će ju razbuditi.

Jutarnje tuširanje nije ni malo pomoglo jer je kupaonica bila puna drugih djevojaka, a i dečkiju, stoga je bila gotova u svega par minuta.

Nije mogla razgovarati s Molly jer ne zna što bi rekla, u suprotnom sada bi zajedno hodale i smijale se. Nije znala bi li trebala zahvaliti što je upoznala Jacka sa svime što se događa, ili se ljutiti jer nije bila njezina stvar za govoriti.

Kampus je bio gužvat novacima, roditeljima koji su se opraštali sa svojom djecom i profesorima koji su žurili pripremiti predavanje. Ona je bila prva u učionici, sa knjigama ispred sebe i pripremljenim skriptama na laptopu. U redu preko puta nje sjedio je tamnoput dečko, kojemu je očigledno stalo koliko i njoj da bude tu na vrijeme.

Kroz sljedećih pola sata, gotovo sva mjesta su bila zauzeta, a profesor biokemije uđe i upali prezentaciju prvog slušanja druge godine.

"U redu ekipa! Stranica 28, fusnota dva. Pročitajte, prepišite i objasnite!"

Kroz par sati, na sebi je imala svoju uniformu i pregledavala je kartone novih pacijenata. Šest sati poslijepodne, a ne sjeća se kad je zadnji put pojela čitav obrok ili popila čašu vode. Pretpostavljala je već sada koliko će teško biti uskladiti fakultet i praksu u bolnici, no to je jedino na što se htjela fokusirati. 

Osim Jacka. 

"Ne znam od kamo bih počela." - Molly se stvorila iza Evelynih leđa, spojenih dlanova i pognute glave.

Pogledale su se, no Evelyn joj okrene leđa i nastavi prelistavati povijest bolesnika. Na poseban papir je zapisivala pojmove koji joj nisu bili jasni i pojmove koje je morala proučiti.

"Ne mogu sada razgovarati s tobom."

"Oprosti, okej? Bilo me strah, kako ne razumiješ?"

"Odjednom si okej s Jackom?"

"Ne"- brzo odgovori i približi se svojoj smeđokosoj prijateljici, "ali on je bio najbolja solucija."

"Molly, nije bila tvoja stvar za govoriti. Nemaš pojma koliko me sram bilo."

Plavokosa djevojka izdahne, te svojim rukama obuhvati najbolju prijateljicu. Mogla je vidjeti modricu na desnoj strani lica, a oči su joj bile neispavane i iscrpljenje. 

"Jesi dobro? Što se dogodilo?"

Evelyn odmahne glavom i prekriži ruke. 

"Rick je bio u sobi, čekao me. Vjerojatno mu je cura s kojom sam djelila sobu javila da dolazim."

"I onda?" 

Sjedile su za stolom ambulante, držeći se za ruke. Molly je tada u tom trenutku shvatila da je bila spremna učiniti bilo što za djevojku koju smatra sestrom. Bilo što. 

"Stara priča. Nije se promijenio."

"To vidim" - pogleda joj obraz i napuknutu usnicu, "nije mi žao što sam zvala Jacka. Znam da sam pogriješila što te nisam pitala prije toga, ali i sama znaš da si tvrdoglava. Rekla bi ne."

Evelyn se osmjehne i stisne svoju brzopletu prijateljicu jače za ruku. 

"Jack ga je istukao Molly, bilo je nevjerojatno. Mislim da je čak i plakao."

Obje su se nasmijale na glas, a kroz vrata ambulante ušao je Ryan sa papirima ispod ruke i smrknutim pogledom. Nije bio dobre volje, a od incidenta u galeriji, nisu progovorili ni riječ.