Nebo boje prošlosti

3. "Reci da te i ja čujem."

"I kako je prošlo? Svidjelo ti se sve, zar ne?" - Molly upita i raspusti svoju plavu, ravnu kosu.

"Pokazao mi je kartone bolesnika i te sve početne stvari, znaš kako to ide." - Evelyn odgovori i prebaci torbu preko ramena, "kamo idemo na ručak uopće?"

"Ja idem u kantinu vojne baze, kao i većina bolnice. Njihova jela su, čudno, ali bolja od naših."

"A oni dolaze kod nas po što točno? Mislim da sam vidjela dvojicu danas."

"Mi ih testiramo prije svake vojne rute, liječimo i gotovo svaki dan se dogode nekakve povrijede na treniranju. Zato smo usko povezani i toliko blizu jedno drugome." - Molly objasni, te na porti prije ulaska u bazu kaže svoje i Evelyno ime, vrijeme koje će provesti unutra i ostavi otisak prsta na bijelom ekranu.

Par trenutaka nakon, prolaz im je bio dopušten i mogle su uči.

"I ti ćeš morati dati otisak, najvjerojatnije sutra. Bez njega ne možeš uči, a često smo ovdje."

Sve što je bilo ispred Evelynih očiju činilo se nestvarno, veliko i zaprepašćujuće. Na izbetoniranom podu nalazile su se povučene crte kojima su se smjeli kretati oni koji ne upravljaju nikakvim vozilom unutar baze, što je i dobra stvar jer bi bez njih već dva puta poginule do sada.

Kraj njih je prošlo barem pet vojnih kombija i jedan autobus. S druge strane nalazilo se parkiralište za sva vozila koja se trenutno ne koriste, a ta maslinasta boja ju je još više plašila. Sve je mirisalo na rat i nasilje.

Nije shvaćala kako Molly ovdje može dolaziti svaki dan.

Kad su ušle dublje u bazu, već je polako mogla ćuti galamu, smijeh i zvuk udaranja tanjura, vilica i noževa. Vjerojatno su prošle nekim prečacom do kantine, a ona nije ni shvatila jer je bila prezaposlena gledanjem oko sebe.

Zbilja su bile uočljive u bijelim uniformama i poprilično je sigurna da su svi zurili u njih. Vjerojatno zbog toga što su žene ili zbog toga što su u suknjama. Jedno od tog dvoje.

Molly uoči Natea s druge strane hale, te produže do njega i stola za kojim je sjedio s par ostalih muškaraca.

Evelyn se osjećala pomalo neugodno i glupo, a možda bi joj stvar popravila činjenica da je ovo jutro odjenula najlonke.

Molly je poljubila Natea, nešto su kratko porazgovarali dok je ona stajala kraj njih i pokušavala ne doživjeti živčani ispad. Gomile su ju uvijek činile nervoznom, ali gomile muškaraca ju čine troduplo nervoznom i samo se htjela vratiti u bolnicu.

"Dođi, idemo uzeti nešto za jesti." - Molly ju uhvati za ruku i produže prema traci na kojoj je bila izložena hrana.

"Nisam znala da će ih toliko biti ovdje."

"Toliko ljudi?" - upita Molly i uzme dva podloška na koje će stavljati hranu.

"Toliko muškaraca, zar ne vidiš da bulje u nas?"

"Pa, prijateljice, vjerojatno bulje u tebe jer si nova i jer si zgodna. Prestat će nakon par tjedana."

Evelyn preokrene očima i izdahne, te se okrene oko sebe i pokuša shvatiti postoji li netko da ne gleda u njih. Red koji se stvarao za trakom hrane samo se povećavao i više nije bila gladna. Da je otišla u restoran na kraju grada do sad bi već bila gotova s jelom.

Bila je na rubu živaca i mogla je podloškom udarati po glavi, ako bi pomoglo. Vruće joj je, zrak je sparan, a perverzni vicevi koje je mogla ćuti od dečkiju iza sebe su ju zgrozili. Još ju je više razbjesnila činjenica da se upravo ispred nje netko ubacio.

Ne znaju li oni što je kultura?

"Red je na kraju." - ona kaže kroz zube.

Visoki muškarac se okrene i uputi joj pogled. Molly je otvorila usta i izbečila oči, dok se par ljudi iza nje nasmijalo.