Nebo boje prošlosti

36. Od kad ne želim da te ovakve stvari otjeraju od mene."

Probila se kroz gužvu ljudi koji su bili nabrijani na adrenalin i na muškarce koji se tuku i pronašla spas u svježem zraku. Nije razmišljala ni o čemu, čak ni o tome koliko je iznenadno zahladilo i koliko su ju čudno svi gledali, sve što je njezin um procesirao bile su slike Jacka kako šakama udara čovjeka ispod sebe.

Kao da ne postoji sutra i kao da mu život ovisi o tome.

Po stoti put se razočarala i po stoti put od kako ga je upoznala, ostala je potpuno zbunjena s ogromnim upitnikom iznad glave. Sve bi bilo toliko lakše kad bi on znao komunicirati. Toliko je opčinjena njime da ju ni malo ne bi zanimalo kad bi joj priopćio kako ovo radi u slobodno vrijeme.

Stane na rub ceste i ispruži ruku kako bi dozvala taksi.

Nije imala u planu ostajati ovdje ni sekunde više, a rasprava s Molly je mogla čekati do sutra, ili nije.

"Kamo ideš? Vraćamo se unutra!" - njezina najbolja prijateljica pojavi se na vratima.

Evelyn nije shvaćala kako su se iz prodavaonice odjeće pronašle u ilegalnom okruženju gdje ljudi tuku druge ljude. I zbog čega je Molly to morala učiniti.

"Idem doma, sigurno se na vraćam tamo s tobom!" - ona oštro vrati natrag i dalje čekajući prvi taksi koji bi mogao naići.

Nadala se kako ovo neće ići kao u filmovima. Totalni klišej bi bio kada bi se upravo sada nebo rastvorilo i kada bi ispustilo ogromnu količinu kiše na nju. Kao da ne može gore od toga, ali moglo je.

Itekako je moglo.

"Daj, morala si to vidjeti" - Molly slegne ramenima i stane kraj svoje najbolje prijateljice, "znaš i sama da nikad ne bi saznala za to."

Evelyn preokrene očima i pogleda ju. Po prvi put od kako ju poznaje, njezino lice joj se gadilo i želja za dokazivanjem joj je bila antipatična. Nije gledala svoju bolju polovicu, već djevojku koja će učiniti bilo što samo kako bi mogla biti u pravu, ne mareći o tome koliko je ljudi povrijedila u procesu.

"Nije bila tvoja stvar za pokazati mi, Molly." - napravi korak dalje od nje i prekriži ruke.

Suze su se potpuno osušile i koža joj je sad bila suha i imala je osjećaj kao da ima stotine silikona na licu koliko ju je područje oko očiju stezalo.

Mrzila je plakati, ali ju nije ni najmanje bilo briga. Ne zanima ju koliko će emocionalna, tužna i slaba ispasti...to je zadnja stvar na popisu koja ju je brinula, od njih tisuću.

"Ne misliš i dalje da nije tako loš kako se čini, zar ne?"

"Trenutno ne mislim ni o čemu, samo se želim maknuti od vas svih."

"Nas?"

"Da, vas" - Evelyn pomakne kosu iza uha i okrene se prema plavuši, "a činjenica da je tvoj dečko bio tamo sljedeći na redu je zabrinjavajuća. Bolje se pobrini o njemu."

"Okej, Nate to radi od ka-"

"Ne zanima me, kako ne shvaćaš? Da je htio reći, rekao bi mi i vjerojatno ima dobar razlog zbog kojeg nisam znala za to."

"Od kad smo došle na to da ga braniš?"

"Od kad sam ga upoznala."

"O moj Bože, nemoj mi re-"

Nate se pojavi na vratima veoma uspuhan, crvenih obraza i mobitelom u ruci. Bio je ljut i nije mogao vjerovati koliko djetinjasto se njegova djevojka ponaša. Jedan od razloga zbog kojeg mu se svidjela je bio taj što je zrelija od ostalih.

Možda je pogriješio.

"Zar je to bilo potrebno?" - stane kraj nje i pogleda ju ravno u oči, "oprosti Evelyn, nisi trebala ovako saznati."