Nebo boje prošlosti

46. "Nitko ti neće nauditi, sa mnom si."

Nije bilo teško pronaći točnu sobu i vrata pakla. Naposlijetku, zadnji put je bila ovdje prije četiri mjeseca, trčeći s kuferom u rukama i torbicom obješenom preko ramena. Sad se vraća, snažnija i relativno odraslija, kako bi pokupila ostatak stvari sa sobom i zauvijek nestala iz ovog prokletog grada.

Kao što je i obećala, njezina bivša cimerica ostavila je vrata otvorena, a snažan miris parfema kojeg je uvijek pretjerano špricala za bilo koju prigodu, udari ju u nosnice. Evelyn zakorači, a iznenađenje koje ju dočeka na krevetu proključa njezinu krv i mogla se zakleti da ju je osjetila kako joj prolazi kroz žile.

"O, izgubljeni pas se vraća kući."

Njezina najgora moguća noćna mora sjedila je prekriženih nogu sa mobitelom u ruci.

Proguta gusto nakupljenu slinu u ustima i ruke odloži na bokove. Možda će ovaj put uspjeti razgovarati, kao normalni ljudi, kao prijatelji koji su odrasli zajedno i kao par kojem veza nije uspjela.

Ne kao zlostavljač koji ponekad koristi narkotike i zbunjena i navina djevojka koja ponekad nasjedne na prazne priče. Već kao ljudi kojima nije uspjelo.

Spremna je zaboraviti i oprostiti sve što se dogodilo, ako je to značilo da će moći nastaviti kako joj je krenulo.

"Samo po ostale stvari. Idem natrag."

"Natrag kamo?"

"Kući."

Ona došeta na svoju stranu kreveta i otvori ormariće kako bi odjeću i donje rublje koje nije pokupila spremila u ruksak koji je ostao spremljen na vrhu komode.

Osjećala se nevjerojatno nervozno u njegovoj blizini bez obzira na povijest koju su dijelili. Bez obzira na trenutke u kojima je znao biti nježan i drag, zasjenili su ih trenutci u kojima je bio strah i trepet njezinih dana.

"Kući? Kakvoj kući? Tebi je mjesto ovdje sa mnom." - on se ustane i spremi mobitel u džep traperica.

Nije se ni malo promijenio. Osim što je možda više pio radi podočnjaka koji su zauzimali dobar dio njegova lica i mogla je zaključiti kako je nedavno nešto konzumirao jer je mirisao po cigaretama i travi.

Prosječnom čovjeku bi tijelo doživjelo stanje šoka kombinirajući takve opijate, no ne i njemu. Rick je navikao na to do te granice da ne može funkcionirati bez grama tog čuda ili čaše Jamesona.

"Ne, nije" - Evelyn izdahne i podboči se, "nikad nije bilo."

On se cinično nasmije na glas i odmahne glavom. Svakom sekundom joj je bio bliže, a ona se nije imala kamo pomaknuti. Ako napravi još jedan korak unatrag, past će preko ruba kreveta.

"Samo si tako otišla, ne mogu vjerovati" - ispuhne i rukom prođe kroz kosu, "mislio sam da imamo nešto posebno."

Eveyln pročisti grlo i premjesti težinu svojeg tijela s jedne noge na drugu.

"Gledaj, nikad ne bi funkcioniralo. Predugo se poznajemo, a i tvoja druga strana je nepodnošljiva."

"Moja druga što?"

"Nemoj se praviti glup Rick, znaš da sam zbog toga i otišla."

Čelom su mu se spustile malene kapljice znoja, a ovratnik majice koji mu je bio pripijen uz vrat, odjednom zasmeta i on ga otpusti.

"Znaš da je s tobom teško, zar ne? Zato te ni tvoji roditelji ne zovu."

"Sa mnom n-"

"Razlog zbog kojeg sam nekad znao izgubiti kontrolu si ti. Sva tvoja ispitivanja i pretvaranja."