Nebo boje prošlosti

41. "Izluđuješ me cijeli dan. Namjerno."

"U redu. I kako sada?" - ona stane u raskoračan stav, a Jack se namjesti iza njezinih leđa, popravljajući Evelynin položaj.

Pokušavao joj je objasniti kako da sama osvoji jednu od tih smiješnih igračaka, koje ne liče ni na što.

Podignuo je njezine laktove u visinu brade i zategnuo držanje zračne puške. Izgledala je smiješno i to nestvarno oružje je izgledalo veće od nje.

A u njezinim rukama nije vidio sredstvo s kojim je usmrtio mnogo ljudi ili sredstvo čijim kundakom je zadobio nebrojeno mnogo puta udarce u glavu. Ona kad je to držala izgledalo je kao nešto sasvim drugo. Kao nešto iz čega bi cvijeće moglo rasti.

"Promašit ću." - ona nakrene glavu iza i pogleda ga naopačke.

"Pokušaj."

Ostao je stajati iza nje jer je znao kako će snažan trzaj odgurnuti njezino tijelo unatrag. Opalila je, a plastični metak je otputovao u skroz drugu stranu.

Smijali su se, a Evelyn nije odustajala. Pokušala je iznova i iznova, sve dok pogled na čovjeku koji je slagao mete nije postao sramotan.

Tada je pušku u ruke dala Jacku. On se namjesti i taj trenutak, kad ga je promatrala, mogla ga je zamisliti u njegovoj svakidašnjoj uniformi, s trakom puške preko ramena, ruksakom na leđima i zapuštenom bradom.

Nadala se da više nikad neće morati ići tamo i da zauvijek može ostati ovdje. Ne mora biti s njom, ali da je barem ovdje. Ili bilo drugdje u svijetu. Na sigurnom.

Ispalio je jedan hitac, a slon kojeg je htjela isprva pogoditi padne na pod kako je on pogodio sredinu plastične mete. Odloži pušku, a u ruke joj dobaci slona i ona ga nasmijano poljubi.

Sitnice koje su ovu djevojku činile sretnom nikada ga neće moći prestati zapanjivati.

~~**~~

Vozili su se natrag u grad, a u pozadini je svirao bend koji do sad nije imala prilike čuti. Osmijeh s lica joj se nije micao, ne zato što je rekao nešto smiješno, već zato što joj je pokazao novo najdraže mjesto u gradu. I zato što je obožavala ovog Jacka.

Kojeg nije bilo strah pokazati ono što osjeća, tako je barem imala uvjerenje i potvrdu kako nije jedina koja ovo želi.

Bez obzira na to što nisu, niti je znala budu li, potvrdili što se između njih događa, duguje sebi, a i njemu, prestati kontrolirati stvari. Stara Evelyn ne bi dotakla drugu osobu ako prije toga službeno nisu prohodali. A novu Evelyn vezivanja više nisu zamarala. Barem će pokušati naučiti svoj um kako ga to ne bi trebalo zamarati.

Je li takav osjećaj, koji ona upravo sad osjeća, sreća? Zar je samo trebala pustiti svoj strah od nepoznatog, nagon za potvrđivanjem stvari i sto postotnom sigurnošću, da bude sretna?

"Mislio sam da ostaneš sa mnom večeras."

Jackov hrapav glas ju trgne iz razmišljanja i ona ga pogleda. Bio je opušten i djelovao je umorno. Možda zbog toga što je tek sad spavao normalno, natrag zamijenivši noć za spavanje.

A činjenica da je ona razlog tome ju je činila ponosnom i sretnom.

"Ne znam, moram sutra ujutro kod Tine, zbilja dugo nisam bila. A navečer idem na dva sata u bolnicu. I cimerica se useljava u sobu i moram napraviti mjesta za njezine stvari."

"Odvest ću te kod Tine i vratiti te natrag na vrijeme da pripremiš sobu."

Bila je uvjerena da je tražila bilo što u ovom trenutku, učinio bi samo kako bi ostala spavati s njim.