Nebo boje prošlosti

18. Prekretnica.

Danas je trebala imati slobodan dan i ići volontirati, no Candice se razboljela i Evelyn je bila pozvana odraditi njezinu smjenu. Nazvala je Tinu i objasnila joj što se događa te kako je u tri sata gotova i da će tada navratiti.

Imala je osjećaj kako će se dobro slagati.

Slagala je nove brošure koje su dobili ovo jutro i pri tome razgovarala sa sestrom koja je bila na šalteru. Potrudila se poravnati ih, okrenuti sve na istu stranu i nekako ih poredati od svjetlije prema tamnijoj boji.

"Eto kako znamo da si ih ti slagala, ne moramo ni pitati tko je bio zadužen." - nasmiju se obje, a Evelyn se zarumeni.

"Prijatelj mi je rekao da bolujem od OCD-a."

Tada se sjeti Jacka i zapita se što je radio u ovom trenutku, a njezina unutarnja Evelyn se iznenada probudi i podsjeti ju na to koliko dobro izgleda bez majice. Zarumenila se na samu pomisao i sad će joj trebati čitava vječnost kako bi tu, savršeno isklesanu, sliku izbacila iz glave.

"Vjerojatno je bio u pravu."

"Možda se odem testirati." - našali se na vlastiti račun.

Preostalo joj je još stotinjak letaka, a danas nije bilo prevelike gužve u bolnici pa je imala dovoljno vremena posložiti sve onako kako joj odgovara. Kada je to i naumila, ulazna vrata su se širom otvorila, a u njih je ušetao čovjek u ranim tridesetima, poderane odjeće i prljave kože, s pištoljem u ruci i praznoj, plastičnoj vrećici u drugoj. Osmjeh joj je istog trena nestao s lica i zamijenio ga je užasnuti pogled. Ukipila se na mjestu i prva stvar koju su joj njezini ljudski obrambeni instinkti najavili jest ta da se sagne i nekamo sakrije.

Zakoračio je dublje u hodnik čekaonice, a pacijenti su se skupili u desni ćošak pokušavši se maknuti što dalje od njega. Izgledao je zbunjeno i uplašeno te definitivno kao osoba koja ne zna upravljati oružjem.

Podignuo ga je u zrak i ispalio metak, a bolnica je odjeknula vriskom glasova. Neki su zaštitili lice laktovima, neki su se sakrili ispod stolica, a neki su, jednostavno, plakali.

U stropu je ostala velika, prazna rupa, a ostatci probijenog zida i bijele boje su se odronili na pod.

Evelyn se nadala kako nitko neće izići iz svojih soba te se zahvalila onome gore što su djeca bila na drugom katu. Pretpostavlja kako je osoblje bilo uvježbano u slučaju ovakvih situacija, no ona nije imala pojma što joj je činiti.

"Svi ostaju ovdje. Nitko da se nije mrdnuo." - izgovori potpuno nesigurno, a čelom mu se stao slijevati znoj koji je curio niz guste, tamne obrve.

"Ti." - pokaže pištoljem na Evelyn, a njezino srce stane udarati nenormalnom brzinom.

Ustala se iz polučučećeg položaja i nesigurno postavila na noge. Učinit će sve samo kako nitko ne bi nastradao.

Bilo što.

"Gdje stoje lijekovi?" - i dalje je mrdao pištoljem ispred sebe, a ona se cijela tresla.

Tijelo ju jednostavno nije slušalo, koliko god se trudila, ruke i noge su ju izdavale. Kao da je bila na Sjevernom polu, nije se prestajala tresti.

"N-a, na na kraju hodnika." - izusti Evelyn i potpuno ne uspije u pokušaju djelovanja hrabro.

Bila je sve osim hrabra. To je i sama dobro znala. Da je hrabra odavno bi otišla iz Nevade.

"Hodaj ispred mene."

Po tko zna koji put u ovih najdužih deset minuta u Evelyninom životu, stresla se i htjela je da se zemlja otvori kako bi propala u nju. Zajedno sa svim nedužnim ljudima ovdje.