Nebo boje prošlosti

37. "Vjerujem ti."

Srce joj je udaralo nenormalnom brzinom i kad bi položila ruku preko njega gotovo je mogla osjetiti trzaje na svojem dlanu. Otišla se presvući natrag u kupaonicu iako je Jack inzistirao kako nema potrebe za time, pokušavši opustiti atmosferu i nasmijati ju.

Nije pomoglo.

Jedva je čekala čuti neke od njegovih odgovora, ili izgovora, nije bila sigurna koje će od tog dvoje dobiti, a još više je čekala da ju poljubi. Ako mu oprosti. Iako je već, očigledno, njezin um odlučio.

Sjedio je na krevetu, a Evelyn se smjestila između njegovih nogu kako bi mu obrisala sasušenu krv s lica, namazala modrice i pobrinula se za natečene prste.

Uhvati ga za potiljak vrata i hladnim oblogom prijeđe preko masnice na jagodičnoj kosti. Toliko joj je bio blizu i mogla je vidjeti svaki predivan detalj njegova lica. Bradu koja je stara par tjedana, savršeno čistu kožu kao da nikada nije bio upoznat s aknama i modre, bistre, plave oči koje su pratile svaku gestu njezinog pogleda.

Jack je držao svoje dlanove na Evelyininom kuku i stražnjoj strani noge, pomalo preblizu stražnjice, no u zadnjih par dana provedenih s njim postala je opuštena i nije mu mogla zamjeriti. Zapravo, nasuprot tome, sviđalo joj se.

Spusti oblog dolje, bliže njegove gornje usnice i pokuša obrisati krv koja se potpuno osušila. Bila je njegova i mogla je reći kako će ostati malena posjekotina koja će zarasti kroz nekoliko tjedana.

On stegne stisak na njezinoj koži, a Evelyn spoji svoje oči s njegovima i skupi obrve.

"Oprosti, boli li?"

Jack se osmjehne i odmahne glavom.

"Ne, nastavi."

"Vjerujem da si navikao na ovo."

"Jesam."

"Zašto se tučeš?"

Nije oklijevala i nije ju zanimalo koliko mu je neugodno, no pogleda njega i njegova opuštena ramena i shvati da je navikao na bol. Međutim, ono na što nije navikao bio je razgovor o sebi.

Otvaranje ljudima oko sebe. Dopuštanje kako bi pokušali pronaći ono najbolje u njemu. Pristupačnost i ljubaznost. Te riječi nemaju nikakve veze s Jackom Williamsom.

"Ovo zvuči kao da razgovaraš s desetogodišnjakom."

"Možda zato što se ponašaš kao jedan."

Jack stisne njezin struk, a Evelyn se prvi put u sat vremena nasmije na glas.

Dohvati mast koja je bila odložena na krevetu i nanese ju na jednu od njegovih čistih i opranih masnica. Koža je brzo upila taj lijek i jedino što je ostalo su njegove ruke.

"Nisam nikad razmišljao o tome."

"Sad moraš."

"To shvaćam."

Ona sjedne kraj njega i položi njegovu cijelu ruku u svoje krilo. Nadlaktica mu je bila ukrašena žilama koje su poiskakale zbog topline, a veliki dlanovi su bili uprljani krvlju.

"Onda?"

Gledao ju je s osmjehom na licu razmišljajući o tome koliko ga život mazi u posljednje vrijeme.

Sjedi kraj prekrasne djevojke koja se brine o njegovim masnicama, tjerajući ga da razgovara o sebi. Plus, zna kuhati.

"Pa ne znam, nisam u ratnoj zoni nekoliko mjeseci već i pokušavam valjda iscijediti dodatnu energiju." - slegne ramenima, a ona ga uštipne kako bi smirio trzaje.

"Postoje drugi načini cijeđenja dodatne energije."

"Hoćeš probati?" - on podigne obrve, a kad shvati što je rekla i kako je zvučalo, pocrveni i odmahne glavom.