Nebo boje prošlosti

42. Najsigurnije mjesto na planeti.

Progutala je slinu koju je držala u ustima punih pet minuta čekanja ispred vrata kuće. Sve joj je izgledalo tako drugačije i novo, a nije je bilo svega par mjeseci.

Pogledala je svoja zapešća i bolno izdahnula. Bilo je vrijeme da porazgovara s roditeljima o svemu što se događa, a uzevši u obzir koliko vole Ricka to će im slomiti srce.

Trebala je podršku i sigurnost, mjesto u kojem se može sakriti od svake nevolje koja ju je pratila.

Od njega.

Odgurne drvena vrata od sebe, a torba na ramenu spuzi dolje i ona ju nezgodno podigne. Brzinski je natrpala što je više stvari u nju mogla jer je Rick imao jutarnje predavanje i to joj je bila prava mogućnost za provedbu plana.

Kuća je mirisala na cimet i mliječnu čokoladu i znala je što je njezina majka spremila. Kolačiće koje je pekla za bilo koju prigodu ili blagdan.

Božić? Kolačići od cimeta.

Nova godina? Kolačići od cimeta.

Rođendan? Nema problema, kolačići od cimeta.

Produžila je hodnikom u kuhinju i spustila torbu na stolicu.

"Stigla sam."

Gospođa Laura se trgne i naglo okrene prema svojoj kćerki, a licem joj se proširi osmijeh.

Osmijeh jer ju nije dugo vidjela i osmijeh jer se nije zapustila i izgledala je savršeno. Odjeća koja je na njoj bila je ispeglana do savršenosti, vrhovi kose uredno podšišani, a obrve počupane.

Obriše ruke u pregaču i uhvati ju za ramena te povuče u zagrljaj. Kratak, malen zagrljaj koji je ostavio dovoljno mjesta za još jednu osobu između njih.

Takva je bila gospođa Laura i Evelyn nije zamjerala jer zna koliko se trudi. Njezina majka nije imala blagog pojma kako pokazivati osjećaje, ali zna da joj je nedostajala.

"Divno izgledaš, sjedni, raskomoti se. Kakva je bila vožnja?"

"Okej. Busom sam došla do centra i uzela Taxi do ovamo."

Evelyn pročisti grlo i nasloni se na zid. Nije znala kako bi započela i što bi rekla u pokušaju da umanji šok onoga što slijedi.

"Gdje je tata?"

"U radionici, idem po njega."

Nakon prisnog zagrljaja s ocem i malog, nebitnog razgovora i njegovog telefonskog poziva s posla, mislila je kako je skupila dovoljno hrabrosti.

Kad im je rekla što Rick čini, kako ju tretira i kako se ponaša, ne samo prema njoj, već koliko je toksičan prema ljudima oko sebe, ostali su buljiti u nevjerici.

Uhvati se za bolna zapešća i izdahne.

Laurine oči napunile su se suzama, a otac ju je gledao s gađenjem.

Kao da je lažljivica koja nešto skriva i čini žrtvu od sebe. Uskoro se i pogled njezine majke promijenio, a Evelyn nije mogla disati.

"Rick? Rick s kojim ste ti i tvoj brat odrasli? Nasilan? Jesi li ti normalna?"

Zvuk glasa njezinog oca proširio se kućom, a Laura je stajala iza njega prekriženih ruku.

Pećnica je odzvonila, a druga tura kolačića je bila gotova.

Sama pomisao na hranu, tjerala ju je na povraćanje.

"Zaboravila sam broj koliko me puta ozlijedio! I neće prestati."

"On je gradonačelnikov sin, Evelyn! Sigurno si ne bi priuštio takvo ponašanje!" - nadviknuo je trube automobila koje su se mogle čuti s glavne ceste, a Evelynin vid postao je mutan.

"Reci nam istinu, što je? Hoćeš li pasti godinu? Želiš li se zbog toga vratiti kući?" - Laura progovori iza leđa svojeg muža.

"Nema se ona što vraćati kući! Ostat će tamo, s Rickom, završiti fakultet."

On je govorio odlučno, kao da nije stajala ispred njih, kao da je nema i kao da ne postoji.

Kao da ih nije preklinjala da joj vjeruju i da ništa od tog nije izmislila.

Skupila je svoje stvari, drugi put u istom danu, što je brže mogla, istrčala iz kuće i uhvatila Taksi za povratak na kampus.

Sjeća se očevih riječi gospođi Lauri kako će se javiti dok se odljuti i kako će se ispričati što je lagala i da joj nije ni na pamet palo kontaktirati ju.

Mora se naučiti odgovornosti i odrastanju.

Trgnula se iz još jedne duboke, noćne more i sjela na rub Jackovog kreveta. Nadala se kako ga nije probudila samo zbog toga što ionako teško spava, a i radi toga što bi onda morala odgovarati na pitanja.

On je takav tip muškarca koji primijeti i najmanju sitnicu, najmanju promjenu u raspoloženju ili gesti lica. Što je značilo da bi postavljao pitanja, a ona još nije bila sigurna kako bi mu odgovorila.

Odšeta u kuhinju na vrhovima prstiju, te posegne za hladnjakom. Trebala joj je čaša hladne vode i sladoled. Definitivno sladoled.

Alprov proteinski s okusom vanilije. Poslužit će. Naravno da on nikada ne bi imao običan sladoled za obične smrtnike u svojem hladnjaku. Moralo je biti krcato proteinima, kreatinima ili čime sve ne.

Poskoči na kuhinjski pult, a žličicom grabi sladoled iz kartonske kutije. Nije i bio toliko loš, osim što je mogla osjetiti proteinski prah u svakom zalogaju.

Odavno nije razgovarala s roditeljima, točnije od kad su izabrali krivu stranu i odlučili vjerovati u sliku čovjeka kojeg su sami stvorili, niti je imala pretjeranu želju. Nikad nije mislila da će imati prilike znati kakav je to osjećaj biti izdan od strane obitelji. Vlastite obitelji koja se štiti životom.

Njezina je nju odbacila jer je bilo preteško povjerovati istinu.

U današnjem svijetu ne postoje muškarci koji udaraju žene, nikako. To je zato što živimo u civiliziranom vijeku gdje se sve rješava razgovorom.

Laž kojom su se njezini roditelji, njihovi prijatelji i polovica većine ljudi koju je ona poznavala, hranili jer ju je bilo lakše prihvatiti od surove stvarnosti. Jednostavno zvuči ljepše, pristojnije, stoga mora i biti tako.

Daleko od onoga s čime se susrela.

Gotovo pa ga nije ni čula kako se ušuljao kraj nje, nešto na što se nikad neće naviknuti ni par godina od sad, a on napuni čašu vodom gledajući ju čitavo vrijeme.

Nije skidao pogled s nje, a Evelyn je pokušala blokirati bilo kakav izražaj lica koji bi mu dao do znanja kako se osjeća. I što sanja protekle dvije noći.

"Što je?"

Jackov nerazbuđeni, hrapavi glas odzvoni kućom, a ona proguta zalogaj sladoleda. Zbilja je divan i ništa mu ne uspije promaknuti.

"Nisam mogla spavati, vjerojatno previše kave."

On kimne glavom te se uvuče u prazno mjesto između njezinih nogu. Omota ih njemu oko struka i u usta mu stavi žličicu punu sladoleda.

Od zadirkivanja, ismijavanja i srednjih prstiju, do zagrljaja, ljubljenja i razgovora. Zaista može reći za njega da je zadnja osoba u svemiru s kojom bi to postigla.

"Mijenjamo uloge, ja spavam kao beba, a ti si budna."

Zatakne joj pramen kose iza uha, a tada uzme sladoled iz njezinih ruku i spremi ga natrag u hladnjak. Uhvati ju za donji dio leđa i odnese natrag u krevet, na toplu posteljinu koja se još nije stigla rashladiti.

Legla je na njegovo rame koje joj je trenutno bilo najsigurnije mjesto na planeti.