Nebo boje prošlosti

57. "Eve, pogledaj me."

Zvuk njezinog mobitela isprva probudi muškarca koji je ležao kraj nje, a zatim nju. Trebalo joj je par sekundi kako bi progledala i mahnitavo zgrabila taj uređaj u ruku.

Laktom se nasloni o madrac kreveta i pročisti grlo pokušavši zvučati kao da se nije tek sada probudila. Bez obzira što su bila tri sata ujutro.

"Trebam te ovdje." - iza druge strane slušalice Ryan je uzdihano govorio, a ona sjedne na rub kreveta, već sada potpuno razbuđena.

"Nešto se dogodilo?"

Jack je sjedio na svojoj strani kreveta i oblačio majicu shvativši kako je nešto iskrsnulo u bolnici. Bio je potpuno fokusiran i prisutan jer je nebrojeno mnogo puta prošao kroz ovakve situacije.

"Jedan od tvojih pacijenata je u kritičnom stanju, požuri."

I samo tako, poziv je bio prekinut, a ona je bila na nogama i radnoj uniformi. Muškarac nije postavljao mnogo pitanja jer je znao da je to zadnja stvar koju treba činiti , već se samo odjenuo i izišao upaliti automobil.

Evleyn zatvori vrata za sobom ne znajući da sljedeći put kad se ovamo vrati, vratit će se kao potpuno drugačija osoba.

Na putu prema bolnici glavom joj je prolazilo nevjerojatno mnogo različitih misli. Pokušavala je odgonetnuti što se dogodilo kome i samo se nadala kako će uspjeti učiniti sve da bi spriječili katastrofu. Na drugu ruku, osjećala se veoma bitnom i sretnom što ju je Ryan odlučio nazvati uzevši u obzir kako je ona samo na radnom iskustvu, mogao je učiniti sve i bez nje.

Neprimjetno je tresla nogom, a dlanovi su joj postajali znojniji svakom sekundom. Jack ju uhvati za ruku i poljubi dlan u nadi kako će ju barem malo smiriti.

Zajedno uđu u bolnicu i prije no što se uputila prema ambulanti broj osam, otisnula je poljubac o najdraži par usana.

"Čekam te ovdje."

"Ne znam koliko će trajati s-"

"Nije bitno."

***

Theo je ležao na bolničkom krevetu sav izmoren, bez imalo boje u licu i velikim podočnjacima koji su se slijevali niz obraze. U posljednjih nekoliko tjedana, kilaža mu je drastično spala, a usnice i rubovi prstiju su postali plavi.

Evelyn je gotovo pala na koljena kad ga je ugledala i iako se nadala da je on zadnja osoba kojoj se nešto dogodilo, sa razlogom ljudi govore da je nada kurva.

"Ryane st-"?

"Moraš se smiriti, u redu? Diši."

U sobi su se nalazile dvije medicinske sestre koje su pojačavale dozu koktela ljekova koje je Theo svaki drugi dan primao.

"Jučer su stigli nalazi sa rezonance. Karcinom se proširio na pluća i dio jetre, samo je pitanje vremena."

Srce joj je udaralo sto na sat, a prigušen i pištav zvuk u ušima je postajao sve prisutniji.

"Ne, nije moguće , ne" - mahnitavo je govorila i hodala po ambulanti tražeći rezultate skeniranja, "gdje su prokleti nalazi?!"

Ryan ju pogleda i samo zbog toga što je znao koliko se vezala za ovog dječaka , odluči ništa reći već pokaže prema ladici i onda pronađe ono što je tražila .

Leđa je okrenula Theu kako ju ne bi mogao vidjeti, no iste sekunde obrazi su joj postali natopljeni suzama. Nije fer. Nije bilo fer. Kako netko malen i neiskvaren poput njega može biti ovako kažnjen?

Nije imao dovoljno vremena. Trebao je završiti školu , izlaziti sa prijateljima, putovati, zaljubiti se, imati slomljeno srce, slomiti nekome srce, diplomirati, zaljubiti se iznova, oženiti i stvoriti obitelj. Sve je išlo krivo.