Nebo boje prošlosti

58. "Mislim da te volim."

Još  prije nekoliko dana, prije no što  se dogodilo previše  toga, obećao  je kako će ju odvesti nekamo. I danas mu se činilo kao pravo vrijeme za to. Osjećala  se bolje, izgledala je relativno odmornije i uspjela je doručkovati.

Stoga, ona dok je razgovarala na mobitel sa prijateljicom koju nije vidjela duže  vrijeme, Jack je spakirao dio stvari za koje je bio siguran da će  im trebati. Nije posjetio vikendicu toliko dugo i vjerojatno je bila hladna.

Sada je imao koga i odvesti tamo i mislio je da bi bilo lijepo provesti barem jedan dan s njom, daleko od civilizacije, ljudi, događanja  i svijeta. Razmišljao je o tome kako bi nevjerojatno bilo pobjeći od stvarnosti u trenutku kada im je obojema to najviše  trebalo.

Sjedili su u njegovom automobilu, a snažan studeni pronašao je svoj put do njihovih kostiju, zavukavši se duboko. Jack je navikao na hladnoću i tmurno, ružno  vrijeme, no kraj njega je sjedila smeđokosa koja je bila najveće  smrzlo koje je znao.

Upali grijanje sjedala i okrene grijanje automobila na najjače, a ona uhvati njegovu ruku i poljubi ju.

"Imaš  najveće  dlanove koje sam ikad vidjela."

"Znaš  što kažu  za velike dlanove."

Evelyn se zarumeni i iz glave pokuša  maknuti sliku njega bez komadića  odjeće na sebi. Od kako je stupila u seksualni život, kao normalna, odrasla osoba, nije mogla prestati razmišljati o tome. O tome kako on poznaje najmanji kutak njezinog tijela, svaki trzaj i pogled i kako se uvijek osjeća  kao da lebdi.

"Kako samouvjereno."

"Ponovi to kad budeš  stenjala moje ime."

Klizila je dublje u sjedalo i odvalila se smijati prvi put u posljednjih tjedan dana, a atmosfera između njih postane trunčicu življa.

Raskošje stabala koje ih je okruživalo postajalo je sve gušće, a signal na mobitelu i GPS - u automobila potpuno je izgubljen. Maknuli su se daleko od grada i civilizacije i pitala se čime  je zaslužila  to da ju ovaj muškarac  toliko dobro poznaje.

Malena, jednosobna kamena kuća  stigla je u njihov obzor kada su skrenuli u prašnjavi puteljak i nije imala ništa protiv provođenja nekog vremena ovdje.

Čitava  je bila opremljena drvenim pokućstvom, a na desnom zidu se nalazio najveći  kamin koji je imala prilike vidjeti. Na suprotnoj strani njega, bio je složen  malen bar sa pićem, s druge strane kuhinja, a na sredini sofa i naslonjač.

Drvene stepenice vodile su prema spavaćoj sobi u kojoj su odložili stvari i kupaonici.

Kroz sljedećih četrdeset i pet minuta, Jack je naložio jaku vatru kako bi se prostor što prije zgrijao, a onda sebi pripremi čašu toplog viskija i kuhanog vina za Evelyn.

On je sjedio na trosjedu sa Evelyninim nogama u krilu, masirajući joj stopala. Zurila je u kamin i plamen koji je gorio, a sjena koju je bacao na njezino lice samo je natjerala Jacka da zuri u nju.

"Hej."

"Hej."

"O čemu  razmišljaš?"

"O tome kako nikad ne želim  otići  odavde."

"Ne moramo."

Nasmijala se pokazivši zube, a onda odmahnula glavom i spojila oči  s njegovima. On se uozbilji i prestane joj masirati stopala.

"Ozbiljno, mogli bi ostati ovdje. Ići u grad samo kad trebamo."

"Mislim da moja bolnica to ne bi dopustila, a ni tvoja baza."