Nebo boje prošlosti

13. Ožiljci.

"Nisam znala da vam je dozvoljeno imati tetovaže." - ona pročisti grlo i otpuhne.

Gotovo joj se zavrtjelo u glavi i znala je veoma dobro da je u licu bila crvena kao chilli papričica. Odjednom joj je postalo izrazito vruće i samo je htjela izići na svjež zrak.

Što dalje od njega.

"Sve dok nisu na licu i dlanovima." - Jack odgovori i unutar svojeg uma se potapša po ramenu zbog dobrog poteza skidanja majice.

Čitao ju je kao otvorenu knjigu, a i njezini pokreti tijela su bili očigledni. Iako je i sam znao kako ga je od prvog trenutka kad su se upoznali smatrala privlačnim, ovo je samo potvrdilo njegovo ispravno razmišljanje.

Stala je ispred njega, a u krilo mu odložila sve ono sto će joj trebati kako bi uspjela dezinficirati ranu i zašiti ju. Htjela je to učiniti temeljito kao i sve što je obavljala, no ujedno je htjela požuriti jer nije mogla biti ovoliko blizu njemu. Zbilja je imala osjećaj kao da će eksplodirati, a činjenica da je Jack i dalje bio viši od nje iako je sjedio i zurio u nju svojim smeđim očima, nije pomagala.

Lijevom rukom ga je uhvatila za nadlakticu, a u desnoj je između pincete držala sterilnu gazu natopljenu u alkohol kako bi mogla očistiti ranu.

"Ovo će vjerojatno peći." - pogleda ga i poželi da nije.

"Znam, nastavi."

Ona prevrne očima na njegovu samouvjerenost i odloži tkaninu te obriše sasušenu, crvenu tekućinu. Pokušavala je biti što nježnija iako je sada bila u potpunoj kontroli i mogla ga je kazniti za sve zlobne komentare i šale na njezin račun.

Bila mu je zanimljiva za gledati, zbilja. Jack shvati da je tek sada, danas, u ovom trenutku uspio raspoznati razliku između ljudi koji vole ono čime se bave i onih koji samo žele pregurati kroz dan. Fascinirala ga je situacija u kojoj joj se gornja, puna usnica, znala podići kad bi morala provući konac kroz njegovu ranu ili oči koje bi skupila kad se pokušala što više fokusirati i koncentrirati na ono što čini.

Zbilja je bila predivna. Plave oči koje su se pretvarale u zelene kad bi došle u kontakt sa suncem i smeđa, duga kosa, koja je uvijek neodoljivo mirisala, bile su dvije ubojite kombinacije koje, kad se spoje u jednu, čine savršen tip žene.

Samo da nije tako iritantna kad govori.

"Gotovo" - njezin glas ga trgne iz transa, "sutra možeš doći na previjanje rane pa ćemo vidjeti u kakvom će stanju biti za skidanje konaca." - Evelyn nadoda.

Sad joj je bio još privlačniji sa svim tetovažama. Nikad nije mislila da će to pomisliti, zaista. Jack Williams - koji joj ništa drugo od samog početka osim pogrdnih komentara, ismijavanja i ponekih dobrih gesta koje su ovisile o njegovom raspoloženju - nije pružio, bio joj je privlačan.

Nije ni znala da bi joj ikad itko s toliko tinte na tijelu mogao podići otkucaj srca i natjerati ju da se zarumeni, ali jest. I to osoba koja joj nikada ne bi pala na um.

"Što taj datum znači?" - upita ga i prstom pokaže na tamno otisnut broj koji je ležao na njegovim ključnim kostima.

Koža mu je bila tamnoputa, a smeđe oči i kosa su se nekako uklapale u njegovu dimenziju izgleda.

"Od svih mogućih tetovaža, tu si jedinu spazila?" - on podigne obrvu, a u rukama pripremi majicu kako bi ju obukao.

Naravno, pokušao je što više odugovlačiti time. Bilo bi lijepo kad bi uspio impresionirati Evelyn, i to nečime sasvim jednostavnim.

"Nisam ni uspjela vidjeti druge." - ispuhne, a potom skine gumene rukavice i baci ih u koš.

Zaobišla je krevet na kojem je Jack sjedio, a kad je prvi put došla u kontakt s njegovim velikim, istreniranim leđima na kojima se jedva mogao vidjeti milimetar kože, ostala je zamišljena.

Zamišljena jer nije očekivala toliko slika na jednom mjestu, zamišljena jer dio koji mu se prelijevao niz biceps i ključne kosti nije bio povezan s ovim na leđima..i zamišljena jer joj je izgledalo da svaki crtež ima značenje i priču iza sebe.

Približila mu se, a potom kažiprstom dotakne tanku, crnu liniju na početku njegova ramena. Nije se trznuo, ali bi lagao kad bi rekao da nije osjetio trnce koji mu prolaze čitavim tijelom.

Učinila je to iznova na sredini Jackovih lopatica, ali ovaj put potpunim dlanom, ostavljajući iza sebe mek i topao dodir.

Spustila se malo niže, a koža ispod njezinih prstiju promijenila je teksturu i nije znala o čemu se radi sve dok nije približila pogled.

A srce joj je gotovo stalo udarati.

"Jack, što ti je s tim ispod tetovaža?"

Ovaj put se trzne, ustane s kreveta u trenu sekunde i grabi svoju smeđu majicu. Pogledao ju je, a potom se okrene od nje.

"O čemu pričaš?"

Ton njegova glasa bio je snažniji, grublji i odsutniji. Definitivno odsutniji.

"Nisam glupa. Vidjela sam ožiljke." - Evelyn se podboči i skupi obrve.

"Naravno da nisi glupa, shvati sama. Vojnik sam, od kud bi mogli biti?" - požuri prema vratima.

Smeđokosa ga uhvati za nadlakticu, a on preokrene očima i istrgne svoju ruku iz njezine. Par sekundu su blijedo gledali jedno u drugo, a bili su dovoljno blizu da bi mogli osjetiti koliko brzo srce udara obojema. Miris njegovog daha joj je udarao obraze, a njegov ozbiljan i ljutit izraz lica ju vrati u stvarnost.

"Znaš da možeš ići na razgovore kod psihologa? Posttraumatski stre-"

"Nisam tvoj jebeni pacijent" - povisi glas i nakrene glavu na lijevu stranu, "prestani se pretvarati kao da ti je zapravo stalo do ljudi."

Kako se samo usuđuje, pomislila je i ostala šutjeti. Nije znala što bi rekla, ali je morala brzo reagirati jer je očekivala kako će svaki trenutak izići iz ambulante.

"Naravno da mi je stalo! Bit ću doktorica, a njihova prisega j-"

"Drugi put" - otpuhne, "Nisam. Tvoj. Jebeni. Pacijent." - Jack procijedi riječ po riječ niz svoja usta i skupljene zube, a ona je imala osjećaj kako će svaki tren zaplakati.

"Samo sam pokušavala pomoći, u čemu je problem?"

"Pomaži onima koji to trebaju. Uostalom, ne zanima me tvoje sažaljenje i gluma."

"O čemu pr-"

"Znam takve poput tebe. Vjerojatno si odrasla u savršenom domu sa savršenom obitelji. Devedeset posto sam siguran da si puna kao brod, ali si ponizno odlučila sama izgraditi svoju budućnost. Voliš pomagati ljudima i svakog stavljaš ispred sebe. I sve to je samo dio glume kako bi dokazala svojim roditeljima da ćeš ići njihovim koracima." - Jack ispljune, a potom se okrene i izjuri kroz vrata.

I samo tako, nestao je.

A ona je ostala stajati ukopana na mjestu. Trepne kako bi joj se oči normalizirale i da bi bila u stanju vidjeti, jer je ispred nje sve do sad bila mutna, mokra slika.

Uhvatila se za naslon stolice, a kad ga je napipala, sjedne i ruke odloži u krilo.

Ovdje je Evelyn Miller imala priliku shvatiti - da se svi bore s nekom vrstom demona i teretom s kojim oni dolaze, - na potpuno različit način. Netko zanemaruje, netko pokušava pronaći skrivene odgovore u piću, oni pametniji pokušavaju pronaći pomoć u razgovoru i savjetima, a oni nesretni se oslanjaju na vrijeme i žive u nadi kako će ono izliječiti sve boli i ožiljke.

Na jednu su ruku možda bili i sličniji no što je htjela priznati, a na drugu ruku je znala da nemaju gotovo ničega zajedničkoga.

Osim načina na koji se nose s boli.

Oboje šute.