Nebo boje prošlosti

6. Biljar i tekila.

Stavila je prst ondje gdje je trebala i čekala da ga zeleni skener očita, a potom je to ponovila tri puta, te je kroz par sekundi na ekranu iznad sebe na zidu mogla vidjeti svoju sliku, serijski broj i ostale informacije.

"Gotovo." - rekao je Jack i pritisnuo enter na ekranu.

Ime mu je pročitala na znački koja je stajala na košulji, a već je pola sata bila svezana oko njezinog struka. Jack, čudno, vise ga je zamišljala kao seronja ili bezobraznik.

"Odlično, iako nikada neću dolaziti ovdje." - Evelyn progovori.

"Pa ako želiš ručati morat ćeš danas to obaviti tu." - on odgovori i prođe kraj nje.

Njegov miris ostajao je iza njega, i morala je priznati da je bio divan, jak i zanimljiv.

"Što s tvojom košuljom?" - vikne i raširi ruke.

Očigledno je da ju neće moći dobiti natrag sada, ili danas, ali dobit će ju uskoro.

"Vratit ćeš mi ju." - odgovori, ne okrećući se.

Krasno, pomisli, a potom požuri izići iz baze. Bila je ljuta zbog toga što joj je ovo oduzelo gotovo čitavu pauzu za ručak, a nije bila toliko gladna da bi ostala jesti tu u kantini.

~**~

"I što? Tražila si ga da te ubaci u volontiranje?" - upita Molly i prekriži svoje duge, savršene noge.

"Pa da, imam vremena a i htjela bih upoznati još ljudi." - odgovori Evelyn i zagrize čokoladni kolač.

Obožava čokoladu. Može pročitati najodvratnije sastojke na meniju, ali ako u njima pronađe imalo čokolade, naručit će ga. Do sad nije upoznala nikoga tko ju voli kao ona – toliko je sigurna u to da bi se mogla s nekim kladiti u svoju ljubav prema čokoladi.

"Tvoja dobrota me nekad zna uplašiti." – odgovori njezina najbolja prijateljica i u usta strpa šećernu vatu okusa marelice.

Sjedile su u kafiću na vanjskoj terasi i razgovarale. Lagani povjetarac je puhao i vijorio Evelyninu haljinu oko njezinih nogu. Sunce je upravo zalazilo, a u zraku se osjetio miris svježe pokošene trave.

"Što? To je najbolji način za upoznati nekoga." – ona se obrani.

"Umjesto da u slobodno vrijeme razgledavaš, partijaš i ljubiš se sa zgodnim dečkima, ti ideš volontirati?" – Molly postavi retoričko pitanje i podigne svoju desnu obrvu.

"Da." – Evelyn slegne ramenima i prožvače zalogaj.

Plavuša preokrene očima i izdahne, naruči još jednu šećernu vatu te pokuša obrisati prste koji su bili slijepljeni jedan za drugi.

"Ne mogu vjerovati da si me ostavila samu jučer. Morala sam zvati Natea da me pokupi i zamočila sam mu cijeli auto."

"Oprosti, rekla sam ti već da me naživcirao i nisam se htjela dalje prepirati s njim."

"Pa očigledno si i ti njega naživcirala jer je i on otišao odmah nakon tebe." – kaže i zagrize svoj novi komad najdražeg slatkiša.

Evelyn razrogači oči i na lice složi jesi li ozbiljna pogled. Na um su joj padale sve pogrdne riječi kojima bi ga mogla nazvati, no onda se sjeti kako ju je danas ujutro spasio i odustane od toga.

A kada iznova razmisli, vjerojatno je rekao cijeloj bazi da je sjela u ptičje govno i možda joj se svi smiju.

"On kao da se namjerno pojavljuje i pokušava mi upropastiti sve."

Molly se nasmije na glas.

"Pa oprosti ali nije te toliko teško izbaciti iz takta." – kaže kao da je to najočiglednija stvar na svijetu.

Evelyn odmahne glavom i cokne jezikom.

"Oprosti, najbolja prijateljice, na čijoj si ti strani?"

"Po drugi put me pitaš to i po drugi put ti isto odgovaram. Nema strana jer ste jednaki. Tebi samo smeta što si pronašla nekog tko ti zna pametno odgovoriti natrag." – ona kaže, a Evelyn zašuti, te ustane i produži u unutrašnjost kafića kako bi platila račun.

Voli ju, zbilja ju voli, no ponekad ju je prezirala, na prijateljski način, zbog iskrenosti.

~**~

Na dug, drveni šank koji se prostirao duž puba, ravno ispred njih sletjele su četiri tekile, dupla za svaku. Na tanjuriću su stajali limun i sol, također. Molly je već do sad bila crvena u licu, a oči su joj se kristalile kao da je plakala čitavu noć.

Osim što nije, pijana je.

"Znaš da ne pijem." - vikne Evelyn iznad muzike.

"E pa prijateljice, došle smo se opustiti i uživati. Sutra ne moramo biti u bolnici ionako." - odgovori visoka plavuša i ispije žesticu.

"Da, ali netko od nas dvije ide volontirati."

"Hej, sama si to htjela." - Molly odgovori i nasmije se.

Neka Country glazba, njoj nepoznata, svirala je glasno u pozadini i nije mogla vjerovati da srijedom navečer ljudi partijaju kao da sutra ne postoji, a vikend je još vrlo daleko.

Uskoro je Nate došao do njih, a potom zagrlio Molly s leđa i poljubio u obraz. Nešto su razgovarali, a Evelyn je samo mogla gledati u njih i biti sretna zbog svoje najbolje prijateljice. Možda da je ona imala više sreće, bila bi zaljubljena i ne bi se morala seliti u drugi grad.

"Idem igrati biljar." - vikne Evelyn.

Molly ju primi za haljinu i povuče natrag za šank, a potom prstom pokaže na tekilu koja je stajala i dalje tamo gdje je bila.

"Jednu, samo jednu." - plavuša prstom uperi na malenu, staklenu čašu.

Evelyn preokrene očima i izdahne. Zna vrlo dobro da se ne može izvući iz ovoga, što njezina prijateljica zamisli, to i dobije. Stoga, ispije ono što je stajalo ispred nje, raširi ruke, osmjehne se i produži prema stolu za biljar.

Oduvijek je bila izvrsna u toj igri. Vježbala ju je s bratom od njezine desete godine i uvijek bi ga tražila da ju vodi sa sobom kad je išao igrati s prijateljima. I naravno, uvijek bi ju poveo.

Uzela je štap koji je bio obješen na ciglastom zidu, malo ga naoštrila, a potom maknula trokut sa svih kugli i razbila ih. Skinula je svoju svijetlo plavu, kratku, traper jaknu i odložila ju na stolicu, a potom udarila punu kuglu.

S druge strane puba stajao je još jedan stol za biljar pa čak i pikado koji su neki igrali. Ona štap u ruke nije uzela mnogo vremena, stoga je uživala prisjećajući se kako je to. Biti normalan, zabavljati se i ne bojati se.

"Osim što si pametna, znaš dobro i igrati." - Ryan se pojavi ispred nje s čašom soka u ruci.

Izgledao je potpuno drugačije bez svojeg radnog odijela i bijele kute. Tek sad je zapravo mogla vidjeti koliko ima tamnu put i koliko je...zgodan.

"Malo sam zakržljala, nisam dugo..." - ona se osmjehne i štapom ugura kuglu, a ona padne i skotrlja se tamo gdje treba biti.

"Mogu ti se pridružiti?" - on upita, a Evelyn klimne glavom.

Igrali su barem pola sata, a nakon prve partije, odigrali su još jednom. Smijali su se, razgovarali, a on joj je pokazivao kako sam namješta štap. Molly ih je gledala većinu večeri i bila ponosna na to što je uspjela razgovarati i dopustiti nekome da joj se približi.

"Jesu oni kao...zajedno?" - Jack upita, te ispije čašu viskija, a Nate poljubi Molly.

Prstom je pokazao na prekrasnu smeđokosu, koja je uživala u večeri, smijala se i bila sretna.

"Ne, ali nitko nije rekao da neće biti." - Molly pametno i nonšalantno odgovori.

Jack se nasmije na glas i odgurne čašu od sebe.

"Onda on valjda ima čelične živce."