School for Supernaturals

Trinaest

~Trinaest~

Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Idemo u Školu za Nadnaravne po Taru? Mislim da se cura tako zove. Možda vidim Calla. Ali on se mene neće sjećati. Izbrisali su mu pamćenje kada smo došli kod moje majke, a ja nisam ništa napravila da to spriječim. Još me peče savjest zbog toga. Ali sada je sve gotovo. Svršeno. Završeno. Potonulo. Zakopano. Svršeno na sve moguće načine svršenoga. Krasno! Baš krasno.

Mason je očajan sjedio u dnevnoj sobi i gledao u neodređenu točku. Tko zna što mu se sve motalo po glavi. Ne znam zašto je on tako zabrinut što idemo ondje. Neću ga ni ispitivati. Čovjek je u depri, ljudi. Ne želim ga gnjaviti. Da ga barem sada mogu zagrliti, onako kao prijatelj prijatelja. Čvrsto i svim srcem. Ali to je nemoguće. I sami znate zašto. Pametni ste vi. Bojim se da ću doći u napast da ga poljubim, a to onda ne bi bio prijateljski zagrljaj. Mah, ionako sam propali slučaj.

"Masone, kasno je." I stvarno je bilo.

U dva sata poslije ponoći bi trebali sanjati sperode i jednoroge, a ne sjediti u depresiji i patiti za svojim starim životom, Annom, braćom... Što? Ne govorim za sebe!

Mason nije pokazivao nikakve znakove postojanja. Došla sam do njega i lagano ga protresla. Osjetila sam kako se njegova energija i moći vraćaju u njegovo tijelo. Izgleda da mu je doslovno duša napustila zemlju. Doslovno. Trznuo se i pogledao me svojim tamnim, kristalnim očima. Čovječe, stvarno moram odrediti udaljenost od nekoliko metara od njega.

"Kasno je. Trebali bi poći u..." Jedva sam progovorila od transa u koji me svaki put uvuče kada me pogleda.

Zašutila sam čim sam osjetila njegovu ruku na mojem obrazu. Gledao me onim pogledom. Tamnim kristalima u očima. Poljubi me, poljubi me... Mislila sam, ne, željela sam da me poljubi. Primakao me bliže sebi i mogla sam osjetiti njegov dah. U trbuhu mi se stvorilo krdo slonova. Hajde, još samo malo...

"Pany, nemaš pojma koliko si sretna." Prošaptao je i ustao.

Što??? Nisi me poljubio?

Znala sam da je bilo predobro da bi bilo istinito. Naravno da nije zaljubljen u mene. Čak mu se ni ne sviđam. Koja sam ja glupača.

Naravno da si glupača, glupačo.

Molim? A da. Opet moja podsvijest. Gubi se! Ne trebaš mi sada!

Misliš da bih došla da me ne trebaš? Ne trošim ja svoje dragocjeno vrijeme na luzere.

Ti to meni govoriš? Koliko znam ti si ista kao i ja tako da pazi što govoriš, luzerice.

"Pany, ideš li?" Mason je već bio kod vrata.

Trznula sam se i ustala. Mislim da je osjetio moje misli. Nadam se da nije, ali ako je to jedna od njegovih sposobnosti onda se slobodno mogu i živa zakopati.

Krenula sam prema njemu nastojeći ne pogledati ga u oči ili bilo koji dio njega. Ubija me ovo. Više ne mogu na njega gledati kao na prijatelja. Zašto se ljudi zaljubljuju u svoje najbolje prijatelje?