School for Supernaturals

Jedanaest

~Mjesec dana kasnije~

"Pany, požuri! Zakasnit ćemo na nastavu!" Vikao je Mason hodajući gore-dolje po mojoj sobi. Možda izgleda malo čudno što je dečko u mojoj sobi, ali ne brinite. Mi smo samo prijatelji. On je prvi koji se ponudio da me poduči svemu važnome za početak. Ugodno je društvo i mislim da ćemo se jako dobro slagati i kada to ne bude samo obaveza. Nemojte misliti da mi se sviđa ili nešto slično. Samo mi je drag, to je sve.

"Idem!!!" Tako me nervirao. Ovo mu je već šesti put danas da me doziva. Ok, možda malo pretjerujem sa sređivanjem otkako sam prošli mjesec saznala da mi je majka kraljica. Još samo mali završni detalj... eto! Spremna sam. Izletjela sam iz zahoda i zamalo srušila Masona.

"Hej! Pazi malo!" Gurnio me na što sam se zahihotala. Krenuli smo u učionicu na nastavu. Hodao je ispred mene dok mu je tamnosmeđa raščupana kosa poskakivala u hodu. Imao je pravilne crte lica. Zaostajala sam i on se okrenuo prema meni promatrajući me svojim savršenim smeđim očima i neodoljivim smiješkom. Ah.. tako sam ponosna što mi je najzgodniji frajer u školi najbolji prijatelj. Znam da sam mu draga kao prijateljica i da nikada ne bismo mogli biti zajedno, ali ponekad imam osjećaj kao da nam je suđeno da budemo zajedno. O čemu ja razmišljam! To je vjerojatno od previše ljubića. Da. Vjerojatno je od toga. Mislim da bi bilo bolje da se vratimo školi...

Većinom smo imali samo tjelesni, odnosno obranu, ali znali smo imati i povijest prodigija ili biologiju i kemiju. Matematika je bila obavezan predmet na svu moju sreću jer mi nekakvim čudom savršeno ide. Sve kužim i nije mi nikakav problem izračunati ni najkompliciraniju jednadžbu. Prva tri sata nam je bila obrana. Kasnili smo. Kao i uvijek.

"Jako nam je žao što kasnimo! Neće se više ponoviti." Izrecitirali smo u isti glas Mason i ja našu već dobro poznatu rečenicu. Ostatak razreda se odvalio smijati, a profesorica nije odvratila pogled s dnevnika jer je već ionako znala tko kasni. Prstom je pokazala na naša mjesta i mi smo se smjestili. U razredu nas nije bilo mnogo. Svega pet djevojaka i osam muških. Moja majka je izabrala četrnaest najspretnije i najpametnije djece iz svog naroda koja će joj pomoći u njezinoj misiji spašavanja speroda. Rekla je da joj još nedostaje samo jedan učenik. Baš me zanima tko je to.

Sjela sam i izvadila knjige iz obrane. Zvuči glupo. Pomislit ćete da je tjelesni u normalnoj školi bolji i da nema knjiga, ali varate se.

"Baš me zanima što si ovog jutra radila tako dugo." Značajno me pogledala Maggie. Moja najbolja prijateljica od prošlog mjeseca. Njezina tamna, gotovo crna kosa se savršeno slagala s plavim očima što je bilo pomalo čudno za crnu vješticu. One obično imaju crnu kosu i tamnosmeđe oči. Maggie je vjerojatno plave oči naslijedila od mame koja je metamorf.

"Pa, ovog jutra sam radila nešto jako uzbudljivo." Polagano sam se okrenila prema njoj i uzvratila značajan pogled. "Imaš li mi što novoga za reći, možda?"

To je nova sposobnost koju sam otkrila. Čitanje misli. Ali loša stvar u tome je što ne mogu čitati misli svojoj obitelji, bilo užoj ili široj. Maggie je sramežljivo spustila pogled na tenisice i krajičkom oka pogledala Setha. To je dečko koji me zaustavio kada sam napala stražara. Luđak. Još ima ožiljke od bičevanje.
On se njoj jako sviđa. To sam otkrila odmah prvog dana kada sam je upoznala jer mi nije dala mira svojim unutarnjim ljubavnim pjesmama koje mu je namjeravala dati. Tada još nije znala za moju novu sposobnost. Bila je izgubljen slučaj dok nije srela mene. Duga priča.

Seth i nije previše zgodan. Smeđe oči i tamna kosa mu savršeno pristaju, ali mi se i ne slažemo baš najbolje. Ne pričamo puno, ali mi je neopisivo drago što je Maggie pronašla nekoga za sebe. Jao njemu ako je povrijedi! Izbit ću mu sve te savršeno ravne zube pa više neće moći nabacivati onaj svoj sladak smiješak preko sata. Uhh...