School for Supernaturals

Dvadeset i osam

~Dvadeset i osam~

"Kvragu, Pany!" Zaurlala je Leslie dok joj se Maggie podrugljivo cerila. "Zezaš se, ne?"

Zapustila sam nešto reći, ali Maggie me preduhitrila. "Ne, ne šali se i mislim da je bila poprilično jasna. Jesmo li ikad jahale? Pa, ovisi na što misliš." Iscerila nam se u lice i pošla za Anne koja se zaputila prema svojoj kući. Leslie je napravila zgađeni izraz lice i potrčala za njom da joj uzvrati uvredu. Tipično njihovo prepucavanje.

"Jeste li sigurne da se neće ljutiti?" Oprezno je upitala Coline dok smo nas dvije polako krenule za njima.

"Naravno da neće. Bit će im drago što nas vide." Vjerojatno. Nadala sam se da mi glas zvuči uvjerljivo, ali, iskreno, ni sama nisam bila sigurna što bih mislila. Malo sam se i bojala kako bi Annini roditelji mogli reagirati kad me ugledaju. Ipak nisam više ono što sam nekada bila.

"Nisi zvučala baš uvjerljivo." Coline mi se osmjehnula i brzo odvratila pogled kao da je otkrila više nego što je trebala.

"Kako to misliš?" Zastala sam i zbunjeno je pogledala.

Okrenula se prema meni, a njene svijetle oči su nadnaravno sjajile i gledale ravno u moje. "Pany, ja mogu čitati misli." Rekla je gotovo šapčući, ali glas joj je bio toliko moćan da sam ustuknula.
"I znam da ti Mason nije rođak." Podsmjehnula mi se.

Oh, Bože! Skroz sam zaboravila da smo joj to rekli. Kvragu! Tko zna što sada misli o meni?

"Ne brini. Ne mislim ništa loše." Blago me pogledala. "Ali želim da ovo neko vrijeme ostane među nama. Nisam još sigurna smijem li vjerovati svima." Pogled joj je sda očvrsnuo i znala sam da je ozbiljna.

"Naravno. I oprosti zbog laganja. Morali smo biti jako oprezni." Postiđeno sam joj se nasmješila.

Frknula je i nabacila frajerski osmijeh. "Stvarno bi trebala zaštititi misli. Bilo tko može upasti nepozvan." Namignula mi je i krenula prema kući. Točno tako, bilo tko nepozvan može mi kopati po umu, zar ne Rochell?

Daj začepi!

Namrštila sam se i ubrzala korak jer nisam htjela ostati nasamo s njom. Ta prokleta kučka.

"Onda, spremne?" Uzbuđeno je upitala Anne.

"Koliko možemo biti." Odvratila je Leslie, a cure su samo klimnule.

To je to, Pany. Ovo je trenutak kada ćeš saznati što zapravo misle o tebi. Krasno! Anne me ohrabrujuće pogledala i pritisnula zvonce na vratima. Prestala sam disati, ali vidjela sam da su to učinile i ostale cure pa mi je malko laknulo jer nisam jedina ovdje koja paničari.
Nekoliko trenutaka nije se čulo ništa, ali nakon toga su se začuli tupi koraci koji su se približavali sve bliže i bliže i bliže... Mislim da ću se onesvjestiti.
Kvaka na vratima se pomaknula i vrata su se otvorila. Plaho sam pogledala u ženu srednjih godina koja je stala u kućnom ogrtaču i nijemo buljila u nas. Nisam je mogla kriviti. Kako bi vi reagirali da vam kćer u gluho doba noći bane na vrata s gomilom Nadnaravnih čudesa obučenih u crno? Povikali biste: "Bravo kćeri! To ste sigurno svratili na šalicu kakaa!?" Mislim da ne.
Annina majka je još uvijek nijemo prelazila pogledom po svima nama kao da Anne i nije prepoznala. Kao da je ostala paralizirana. No već sljedeći trenutak je poletjela kćeri u zagrljaj i mogla sam vidjeti da joj se zuze slijevaju niz obraze.

"Oh, Bože!" Šmrcnula je i poljubila Anne u čelo još je jače privijajući uza sebe. "Nisam ni znala gdje si, samo si nestala!"

"Žao mi je, ali morala sam otići." Anne je zagrlila majku i šapnula.