School for Supernaturals

Trideset i tri

~Trideset i tri~

Imala sam osjećaj da sam zinula kao luđakinja jer se Mason odvalio smijati. Ja sam ga samo gledala u čudu dok su mi riječi koje je upravo rekao ulazile u glavu. Rochell je Mansonova sestra? Wow! Ali uopće si ne sliče. Nikada ne bih ni pomislila da su u rodu.

"Wow." tiho sam rekla još pod šokom. Mason se, na svu sreću, prestao smijati jer sam se osjećala tako glupo. U jednom trenutku plačem zbog njega, a sa da on umire od smijeha.

"Nevjerojatno, zar ne?" ponovno se naslonio na deblo i sarkastično se smiješio. "Ni ja nikad ne bih rekao da smo u rodu." frknuo je.

Nisam znala što da kažem. Samo sam ga promatrala i šutjela, a on je činio istu stvar. Preplavila nas je neugodna tišina i nisam se htjela pomaknuti da slučajno ne bih privukla njegovu pozornost iako je već ionako gledao u mene. Uhvatila sam ga kako me odmjerava i suzdržavala se od crvenjenja praveći se da mi je svejedno. Izgleda da sam uspjela u tome jer, kad je vratio pogled na moje oči, nije ništa rekao. Samo mi se iskreno nasmiješio zbog čega sam dobila leptiriće u trbuhu. Uzvratila sam mu slabašnim smiješkom i odvratila pogled. Gledala sam svugdje osim u njega očajnički pokušavajući zabaviti se nečim i ne misliti na njega koji ni sekunde nije skretao pogled od mene. Bilo mi je sve nelagodnije, ali na neki čudan način mi je i godilo. No, njega nikako nisam razumjela. Prije svega sat vremena me bezosjećajno gledao i nije mi se obraćao, a maloprije mi se čak i nasmiješio. Kvragu, pričao je sa mnom! Mislila sam da me gleda kao težu kučku. Iskreno, ja bih se gledala na takav način. Kao prvo, izabrala sam pogrešnog dečka za kojim sam toliko patila, da ni nisam primijetila Masona koji mi je cijelo vrijeme bio pred nosom, a kao drugo, pokušala sam ga ubiti! Ali ponašao se kao da mi je oprostio, a ja nisam učinila ništa. Samo sam se ispričala.

"O čemu razmišljaš?" upitao je vrativši me na zemlju. Pogledala sam ga pokušavajući zadržati hladan pogled, ali čim su nam se pogledi sreli sve kao da je isparilo. Sve moje maske su spale i mogao je vidjeti pravu mene koju je, zapravo, uvijek i gledao.

"O tebi." nisam se mogla suzdržati i riječi su same izlezile iz mojih usta. Masonove oči su na trenutak bljesnule, ali prije nego sam uspjela vidjeti je progovorio. "Zar sam toliko zanimljiv?" nonšarlantno se nasmiješio i razbarušio kosu.

Blijedno sam ga pogledala. Nisam mogla vjerovati da je to rekao. Kvragu, što mu se dogodilo? "Um..." zbunjeno sam ga pogledala.

Široko mi se osmijehnuo udobnije se namjestivši na travi. "Zbunjena?" podignuo je desnu obrvu još više me zbunivši. Što se sada događa sa mnom? Od kad je pošao za mnom u šumu cijelo vijeme ima nekakav snažan utjecaj na mene. Priznajem, zaljubljena sam, ali nikada se ovako nisam osjećala.

Mason je duboko uzdahnuo i pogledao me. "Slušaj, znam da ti je žao i mogu vidjeti to" rekao je, a ja sam pognula glavu ne mogavši ga gledati u oči. "Ali želim da znaš da nisi samo ti kriva za ovo između nas."

Podignula sam pogled u čudu. Što on to govori? Još jednom je uzdahnuo nagnuvši se lagano naprijed te tako obgrlivši koljena. "Jako dugo sam bio u posjedu Black Beauty i moje prave sposobnosti su oslabile. Više se nisam mogao transformirati niti vidjeti nadolazeće događaje."

Koji...? "Čekaj malo, ti si vidovit?" upitala sam ne vjerujući. On je samo lagano klimnuo glavom potvrđujući te nastavio. "Dugo vremena sam bio tako bespomoćan. Jedno vrijeme su me čak i zatvorili u tamnicu." slegnuo je ramenima namrštivši se. Tiho sam izdahnula od šoka. "No, kada sam ugledao tebe" pogledao me u oči dok su njegove bile tako iskrene i povrijeđene. "Sve se promijenilo. Osjetila su mi se ponovno vratila, ali od tada se nikada nisam ponovno transformirao. Nisam mogao. Pokušavao sam toliko puta, ali ništa nije pomagalo. I znam da sam tebi i curama toliko toga napričao o mom transformiranju jer sam bio siguran da ću ih tako vratiti natrag. Ali nisam."