School for Supernaturals

Četiri

~Četiri~

Sjajno crno krzno i duboke nebesko plave oči bljeskale su na mjesečini. Dugo vitko tijelo nošeno lakim nogama nečujno se kretalo šumom. Dah se dimio na hladnom zraku. Tišina. Moja osjetila su izoštrena. Slušam šum vode nekoliko kilometara dalje. Čujem pad lista sa staroga hrasta. Moji refleksi su nevjerojatno brzi. Dah životinja koje se vrzmaju šumom ispunio mi je nosnice. Osjećam svaku travku pod šapama.

Zapuhao je vjetar. Dolazi Carlos: "Hej, sestrice. Jesi li što ulovila?". "Carlose, moramo požuriti. Uskoro će zora, a Pany mora biti kod kuće prije svitanja.", rekao je tata koji se magijom transformirao iz kuće do šume. "Pany, moraš se hraniti. Znam da nije isto kao i ljudska hrana, ali moraš nešto pojesti. Prije nego kreneš u novu školu, odvest ćemo te stricu na malu predobuku o lovu. On će te podučiti svemu što jedna crna pantera treba znati.", rekla je mama koja se također transformirala.

Nikada nisam upoznala strica. Mama mi je rekla da je on postao tigar pa da će mi uz njega biti lakše učiti osnove.

"Možete li me malo ostaviti samu da iskušam svoje sposobnosti? Molim vas?", upitala sam. Trebalo mi je malo vremena da se još naviknem. Tek sam se transformirala.

Pristali su ali pod uvijetom da se ne udaljavam previše od starog hrasta.

Ostala sam sama. Sama u tišini i svjetlu mjeseca. Cijeli novi svijet mi je bio na dohvat ruke. Samo ga je trebalo otkriti. Počela sam se šuljati šumom. Sve je bilo tako tiho. Udisala sam čisti zimski zrak. Bilo je predivno. Tada sam začula pucketanje grančica. »Netko je bio neoprezan.«, pomislila sam i bolje naćulila uši. Tišina. Zaustavila sam dah. Čulo se tiho disanje. Netko je bio tu. Možda me netko od mojih roditelja ili brat promatra. Ma ne bi oni ostali skriveni. Shvatili bi da sam ih čula. Ovo je netko nepoznat. Stranac. Zastao mu je dah. Bez sumnje je osluškivao. I ja sam osluškivala. U taj je tren munjevitom brzinom počeo trčati. Bježao je. Uhvatio me nespremnu. Sekundu, dvije sam mislila što mi je činiti. Kad sam već ostala sama da isprobam svoje mogućnosti, pa idem onda vidjeti koliko sam brza. Pojurila sam za strancem iako nisam mislila da je to baš dobra ideja. Sada je gotovo. Što je učinjeno, učinjeno je. Nema povratka. Trčala sam najbrže što sam mogla, ali nije bilo ni teoretske šanse da stignem stranca. Dok sam trčala zamislila sam sebe u šumi kako trčim munjevitom brzinom i hvatam stranca. U tom sam trenutku naglo ubrzala sama od sebe. Polako sam stizala stranca. S leđa mi se činio kao vuk. A da nije... Ma neće biti! Ne može biti! Ovdje nema zlih vukodlaka. Da ih ima, moji bi roditelji znali.

Kada sam bila dovoljno blizu strancu, skočila sam i oborila ga na tlo. Imala sam pravo! To ke vukodlak. A i nije previše snažan pa je to već jedan dokaz da je dobar. U mraku nisam mogla dobro vidjeti je li velik ili malen, ali to sad nije bitno. Vuk se trzao pokušavajući se osloboditi moga čvrstoga stiska. Okrenuo je glavu prema meni i pogledi su nam se sreli. To je žanka. Vučica. Imala je predivno srebrno-kestenjasto krzno i duboke plave oči slične mojima. Iste su kao i u Rochell. Čekaj malo! Rochell? Nije moguće da je to ona. Ali ako je, to objašnjava njene večernje izlaske. Danas je puni mjesec. A i jučer nije bila u školi. To obješnjava sve. Možda sam u krivu. Začulo se zavijanje. Nehotice sam popustila stisak. Vučica se iskobeljala od ispod mene i otrčala u šumu. Ja sam ostala na mjestu zaprepaštena. Nisam mogla vjerovati. Neko sam vrijeme slušala zavijanje, a među glasovima sam mogla jasno razaznati vučićino zavijanje. Isticalo se i bilo je jako slično Rochellinom ugodnom glasu. Premda ona nikako nije bila ugodna. Nisam ustala sve dok i poslijednji vuk nije prestao zavijati. A poslijesnji je bio Rochellin. Ustala sam i polako, s noge na nogu, krenula prema kući.

___________________________________

Ovaj je nastavak malo kraći. U njemu otkrivamo što je postala Pany i pronalazimo objašnjenje za Rochelline večernje izlaske. Mislim da će vam se svidjeti i bilo bih mi drago kada bi mi ostavili koji komentar.

Love. ADSTRA♥