School for Supernaturals

Devetnaest

~Devetnaest~

Zapuhnuo me hladan vjetar. Portal nas je izbacio na prostranu livadu okruženu jezerom i brdima. Mason i Leslie su se neprestano osvrtali u potrazi za portalom. Nije bilo ni traga restoranu Swatty ili Školi za Nadnaravne.

"Ovo je Škotska, zar ne?" Plašljivo je upitala Leslie držeći svoje kufere koji su, sva sreća, bili uz nas.

"Trebala bi biti." Mason je ustao i otišao do svog kufera. Bilo je jako tiho. Ni ptice nisu pjevale. Samo se čulo neumorno zavijanje hladnog škotskog vjetra.

"God, hladno je ovdje." Rekla sam i protrljala ruke. Nije ni čudo da mi je bilo hladno. Bila sam obučena samo u svijetle traperice i laganu kariranu košulju.

"Hvataj!" Rekla je Leslie i dobacila mi moj džemper. Navukla sam ga na sebe, ali mi je svejedno bilo jako hladno. Promjena u temperaturi je nevjerojatna! Sigurno petnaest stupnjeva celzijevih, ako ne i više.

"Moramo krenuti." Rekao je Mason i stao ispred nas. Leslie ga je sumnjičavo pogledala i zakopčala jaknu.

"A kamo bismo to trebali krenuti?" Rekla sam i podigla obrvu. Yeah, bitch! Hajd' ti to napravi!

"Sigurno nas testiraju. Moramo nekamo krenuti." Pogledao nas je molećivo.

"Zašto bi nas testirali?" To mi je bilo malo sumnjivo. "I zar nisu rekli da je Škola za Nadnaravne na nekakvom otoku? Zašto smo onda u Škotskoj?"

"Škola za Nadnaravne je u Škotskoj, ali obično govore da je na otoku zbog dodatnih mjera sigurnosti." Polako mi je objašnjavala Leslie. "A testirali bi nas da vide jesmo li njihovi ili su nas poslali kao špijune. Razumiješ?"

"Ah, da. To nam je moja majka rekla na zadnjoj večeri. Te se večeri sjećaš jako dobro, zar ne?" Upitala sam izazivajući je jer sam znala da će se te večeri sjećati kao večeri kada sam prvi put odbila obući njenu haljinu. Toliko o tome.

"Sjećam se. Inače nam to govore večer prije svake misije, ali kako je tebi ovo prva misija u životu ti ćeš tu večer lako zapamtiti." Uzvratila mi je uz vragolasti smiješak.

"Oh, ne brini. Pamtit ću je po još nečemu osim po govoru moje majke."

"Dobro dosta sad! Zapamtite, ni riječi o tajnoj školi. Mora ostati tajna. Ovdje smo da još jednog speroda odvedemo na sigurno, a zatim gibamo!" Upozorio nas je Mason koji se cijelo ovo vrijeme dosađivao i zijevao.

U daljini smo začuli zavijanje, ali ovaj put nije bilo vjetrevo. S obližnjeg brda se prema nama munjevitom brzinom približavao čopor vukova. Bilo ih je desetak. Trčali su punom brzinom i dijelilo ih je nešto malo manje od kilometra do nas.

"Zlatno pravilo: Ne bježite!" Smireno sam promumljala i gledala ravno u nadolazeći čopor. To je glavno i najvažnije pravilo kod svih prodigija. To je test. Ako krenete bježati svi će pomisliti da niste jedno od njih i napast će. Trebate mirno i samouvjereno stati ispred i čekati. Točno to smo i mi napravili. Čekali. Ako ikad pobjegnete, postali ste lovina.

Čopor je usporio i u laganom kasu došao do nas. Predvodio ga je veliki crni mužjak kojeg su u stopu pratile dvije prekrasne dugonoge vučice.

Veća vučica je bila crnja od predvodnika. Imala je prekrasne duboke tamne oči koje su skrivale maglovite borove šume, a krzno sjajno i crno kao ugljen. Korak joj je bio elegantan i gotovo nečujan. Bila je mlada. Mlađa od mene.

Druga vučica je bila manja od crne. Krzno joj je bilo zlatno smeđe, a oči zlatne kao prostrana škotska polja. Pogled joj je bio topao i ulijevao je sigurnost. Kretala se nečujno kao jesenska magla, predivna i sitna.