School for Supernaturals

Šest

~Šest~

"Udahni. Neka priroda postane dio tebe. Otvori um i prepusti se. Nemoj se opirati onome što jesi." Stajali smo sami, po noći, na rubu šume. Bolesno! Stric me podučavao osnovnoj vještini: kako se dobvoljno preobraziti. Nije da mi nije išlo ali nisam baš uspješna u učenju. "Ako ne budeš vjerovala sama sebi, nećeš uspjeti. Koncentriraj se, Pany!" Polako su mu pucali živci. Otvorila sam oči i vidjela kako se transformira u tigra. Bio je predivan.

"Ne mogu ja ovo." Rekla sam nakon bezbroj neuspjelih pokušaja. Stvarno nisam mogla.

"Hm... pa, vjerojatno je razlog tome tvoja izoliranost." Stric se zamišljen zagledao u mene.

"Nemaš prijatelje, ne pričaš mnogo i tek si se transformirala. Da, to mora biti razlog. Ali ja imam savršeno riješenje! Pođi sa mnom."

Krenuli smo prema kući. Dok smo se kretali šumom osjetila sam tiho šaptanje. Počela s se okretati oko sebe u potrazi za izvorom zvukova.

"Sigurno ludim." Tiho sam promumljala sebi u bradu.

"Vile." Začula sam stričev glas ispred sebe.

"Molim?"

"To šaputanje koje čuješ. To su vile. Ima ih posvuda. Sada je njihovo vrijeme oprašivanja." Tek sada sam spazila blistave pahuljice bijeloplave boje koje su lebdjele uokolo. Bio je to predivan prizor. Nekoliko ih je došlo do mog lica.

Tek sada izbliza sam ih mogla dobro vidjeti. Lica su im bila blještavo bijele boje. Imale su svijetloplave oči, a njihova blijedoplava kosa im je lepršala na vjetru. Nosile su malene plave haljinice s velikim izrezom na leđima. Krila su im bila bijele, gotovo prozirne boje sa svjetloplavim žilicama koje su se vrlo jasno vidjele. Iz skupine se izdvojila manja vila koja mi je svojom malom ručicom spretno prah bacila ravno u oči. Zatreptala sam par puta, a kada sam otvorila oči imala sam što vidjeti. U krošnjama drveća bilo je na milione vilinskih naselja. Vile su veselo lepršale oko svojih kućica i pjevale zanosnu pjesmu. Mala vila mi je ponovno bacila prah u oči i prizor je nestao. Ostala sam samo ja sa stricom, na rubu šume.

"Što je to bilo?" Upitala sam pokušavajući izvaditi prah iz očiju, koji je, ovog puta užasno pekao.

"Vile imaju sposobnost da se sakriju od nepoželjnih pogleda. No, neke vile to ne žele. Ona mala vila ti je upravo pokazala cijeli svoj svijet. Hajdemo sad! Imam važan zadatak za tebe." Stric i ja smo požurili kući. Kada smo došli skrenuo je u knjižnicu koja, kako se on pohvalio, ima preko 2000 knjiga, od kojih su 500 Enciklopedije o Nadnaravnima. Zbunjeno sam pošla za njim.

"Mislila sam da si rekao da imaš zadatak za mene."

"I imam, ne brini." Nasmijao se stric. "Jedna jako zanimljiva knjiga jedva čeka da ju pročitaš!"
Ma daj! Nisam došla kod tebe da naučim čitati! To već jako dobro znam. Stric je otišao do police s knjigama koje su, pretpostavljam, bile o Nadnaravnima, ignorirajući moj komentar. Uzeo je tri knjige i predao mi ih s naredbom da se 'odmorim'. Krasno!

"Večeras ćemo te na žalost morati na kratko ostaviti samu. Moramo do grada po namirnice. Brzo ćemo se vratiti." Kimnula sam glavom te izašla iz te proklete knjižnice i krenila prema svojoj sobi. Nije moglo bolje! Stvarno! Umjesto da me nauči kako da budem 'pristojna' pantera, on mi je rekao da se 'odmorim' i servirao mi knjige za večeru! Ušla sam u svoju sobu i krenila s poslom. Uzela sam knjigu s naslovom koji mi se činio najzanimljivijim: Bića gornjeg svijeta. Okrenila sam prvu stranicu i počela čitati. Knjigu je napisao Max Orner.

Dragi Čitaoče,
ovo što čitaš je strogo povjerljivo! Ovu knjigu sam napisao i predao na čuvanje mom jako dobrom prijatelju Damenu. Ova knjiga sadrži jako mračne tajne i to moraš razumjeti. Kada jednom izgovoriš, nema povratka!