School for Supernaturals

Deset

~Deset~

Call's P.O.V.

Budila se. Bilo mi je užasno. Tek sam je upoznao i ne znam puno. Žao mi je. Ali nisam ja kriv.

Pany's P.O.V.

Budila sam se na hladnom i tvrdom podu. Bilo je jako neudobno i osjećala sam se kao da me pregazio kamion pun banana na putu za Kanadu. Kad smo već kod banana...

"Call? Call, ima li ovdje ikakve hrane? Umirem od gladi. Što se dogodilo? Gdje smo to zaboga!?" Ogledala sam se po prostoriji koja i nije bila baš ugodna oku. Vlažni kameni zidovi prekriveni gljivicama i mahovinom. Paučina u kutovima i drvena vrata koja su bila u fazi raspadanja. Ovo mjesto bi se moglo nazvati zatvorom. Zaudaralo je po plijesni i vlazi. I znoju. Čuli su se uzdasi i zvuk biča. Potrčala sam do vrata što sam brže mogla, a nisam mogla brzo tako da je to izgledalo kao da vuk goni tele sa svim slomljenim nogama.

Provirila sam kroz maleni prozorčić na vratima i zgrozila se kada sam vidjela prizor. Petorica muškaraca malo starijih od mene i jedan moje dobi su radili kao stoke. Doslovno. Vukli su po jedan par teških željeznih cijevi i pri tom su ih dvojica bičevali. Noge su im bile vezane lancima, ali su imali dovoljno prostora za hodanje. Izgledali su jako umorno i prljavo. A krvi je bilo posvuda. Uokolo su bila tijela dječaka koji vjerojatno nisu preživjela ovako težak rad. Call je došao do mene i stao mi iza leđa.

"Što se njima dogodilo?" Upitala sam ne odvračajući pogled.

"Ne znam." Rekao je Call i odvukao me od vrata. Nisam shvaćala.

"Nisam znala da smo sposobni za takvo što." Rekla sam sa gađenjem i okrenula se prema njemu.

"Nisu oni krivi." Rekao je Call s tugom u glasu. Nisu krivi? Kako može reći da nisu krivi? Pa pretući će ljude na mrtvo! Nisam mislila samo stajati i gledati. Morala sam nešto poduzeti. Ugledala sam stražara i viknula.

"Hej ti! Da ti! Što se ovdje događa? Kako to postupate s ovim ljudima? I oni su živa bića, znate!" Dreknila sam na stražara koji me začuđeno pogledao. Svi su prestali s radom i zagledali se u mene koliko su to vrata dopuštala. Nije mi bilo niti malo neugodno. Bila sam užasno ljuta.

"Želim odmah vidjeti onog tko je za ovo zaslužan!" Rekla sam zapovjednim tonom na što su se svi još više začudili, uključujući Calla. Tiho me upozoravao da to nije dobra ideja, ali nisam ga slušala.

Stražar je otključao vrata i rastvorio ih širom. To mi se činila jako dobra prilika za bijeg pa sam nasrnula na njega. Vješto se izmakao na što je dečko mojih godina viknuo.

"থামেন!" Nisam ga razumjela ali sam prestala napadati stražara, a on me uhvatio i zavezao mi ruke. Podigao me na ramena i ostavio glavu da visi.

"Kako se usuđuješ!? Spusti me dolje!" Drečala sam cijelim putem i udarala stražara nogama u trbuh. Njemu kao da nije smetalo. Napokon sam odustala i ušli smo u prostranu luksuznu i jako dobro osvijetljenu prostoriju. Stražar me pustio i pala sam na pod. Tek sam tada ugledala visoku, tamnokosu ženu kako me promatra. Izraz lica joj je bio čudan, ali oči su sve govorile.

Bila je zaprepaštena što me vidi. Kao da me poznaje odnekuda. A i meni je bila jako poznata. Žena je pogledala u stražara i lagano klimnula glavom. Okrenula sam se u njegovom smjeru i vidjela kako odlazi i zatvara vrata. Ponovno sam pogledala ženu koja je opušteno izdahnula.

Sada kada sam je malo bolje pogledala, nije mi se činila jako starom. Imala je možda dvadeset i tri godine. Kosa joj je bila valovita i tamna sa kestenjastim pramenovima. Lice joj je bilo besprijekorno. Bez bora, prištića, ili ičeg takvog. Njene oči su me promatrale s divljenjem. Nebesko plave. Kao i moje. Bila je savršena. Lijepo građena i nosila je dugu crnu haljinu s ogromnom krinolinom.