School for Supernaturals

Trideset i šest

~Trideset i šest~

"Pany!" začula sam dozivanje s donjeg kata dok sam pokušavala odlijepiti kapke. Bila sam tako pospana i vid mi je bio zamućen. Kao da sam gledala kroz nekakvu maglicu. Pridignula sam se u sjedeći položaj i ogledala se po sobi. Sjedila sam pokrivena na krevetu i bio je mrak. Nije bilo više od tri sata ujutro. U tišini sobe mogla sam čuti tiho i mirno disanje pokraj mene. Mason. Jedva sam uspijevala razabrati obrise njegovog lica. Čekaj, zaspali smo? Krasno. Što će moji pomisliti?

Zastenjao je i promeškoljio se. Bio je tako sladak dok je spavao. S tom slatko raščupanom kosom i sklopljenim očima podsjećao me na one nad boyeve o kojima svi pričaju. Samo... Mason nije zločest. On ima sve što u savršenom dečku možete poželjeti. Prelazila sam pogledom po njemu upijajući svaki detalj njegova lica. I kao da je osjetio da ga gledam, lagano je otvorio oči i nasmiješio se.

"Bok." šapnuo je promuklim glasom.

"Hej." uzvratila sam osmijehom. "Zaspali smo."

"Pany!" ovog puta glas koji me dozivao je bio puno glasniji. "Pobogu, gdje si?!"

Susrela sam Masonov zbunjen pogled. "Što se događa?" šapnuo je zbunjeno me pogledavši. Slegnula sam ramenima i pogledala na sat koji je kucao iznad mog radnog stola. Molim? Tri sata ujutro?!

"Ostani ovdje, idem provjeriti što se događa." promrmljala sam i ustala.

"Što, ne želiš da te uhvate s dečkom u krevetu?" upitao je Mason zavodljivim tonom.

Zarumenjela sam se. "Budi tiho." šapnula sam.

Tiho sam se na prstima odšuljala do vrata i lagano ih otvorila. U hodniku je bilo upaljeno svjetlo, ali meni ništa nije bilo jasno.

"Pany!" začula sam korake koji su se penjali uza stube.

"Mama?" začuđeno sam upitala kad sam je ugledala na kraju hodnika. "Što se događa?"

"Gdje si, pobogu, bila?! Tražili smo te cijelo vrijeme!" ljutito je upitala.

"Zaspala sam. Zašto viceš?"

Vrata sobe odjedanput su se otvorila i provirio je Mason. "Što se događa?"

Majka me prostrijelila pogledom. "Zaspala si?" naslonila je ruke na bokove.

Mason me gledao i vidjela sam da jedva suspreže smijeh. Pa, drago mi je da bar nekog ovo zabavlja...

"Što se događa?" rekla sam već pomalo iznervirana.

"Spremite se." majka me još srteljala pogledom. "Krećete u Školu za Nadnaravne."

"Ali, tri sata su!" ubijte me. Vraćam se u krevet.

"I preporučila bih vam da požurite. Ostali vas čekaju dolje." dodala je i krenula se spuštati stubala na donji kat.

Pogledala sam Masona koji se sada nije trudio zatomiti smijeh.

"Drago mi je da te ovo zabavlja." promrsila sam i zaobišla ga te se krenula spremati. Otrčala sam u zahod i nabrzinu oprala zube i umila se. Prstima sam rasčešljala kosu te je zavezala u neurednu punđu. Kad sam se vratila u sobu, Mason je već bio spreman. Čovječe, meni treba pola sata da se spremim. Ero još jednog dokaza koliko su dečki jednostavniji od cura.