School for Supernaturals

Dvadeset i dva

~Dvadeset i dva~

"Wow!" Leslie je razjapila usta u čudu. I stvarno je bilo baš wow! Dvorana je bila ogromna. Stvarno ogromna. Kao četiri spojene dvorane za tjelesni. Možda pet? Nije ni bitno. Bitno je to da je bila prekrasna. Ogromni blještavi luster je visio s plafona i obasjavao cijelu ogromnu dvoranu. Kroz otvorene prozore je ulazio noćni zrak i bilo je pomalo prohladno. U dvoranu je naviralo još više učenika, a učinilo mi se i da sam vidjela nekolicinu profesora. Svi su bili nevjerojatno sređeni i prelijepi. Uz rubove dvorane su stali stolovi s posluženom hranom i pićem.

"Da, znam." Rekla je Coline uz samodopadno klimanje glavom.. "Imala sam istu reakciju."

Leslie i ja smo se pogledale, a njezin pogled kao da mi je govorio da je ni u kojem slučaju ne smijem osramotiti danas niti u ikakvom smislu poniziti. Je li se ikada zapitala da je možda ona problem? Izgleda da ne.

"Pany, da ti nije palo na pamet da me večeras osramotiš!" Zaprijetila mi je Leslie i malo popravila kosu što je izgledalo smiješno. Coline nas je sa zanimanjem promatrala i jedva suzdržavala smijeh. "Jasno?"

"Blistavo." Iskezila sam joj se i krenula do stola s pićem. Leslie je iza mene frktala i žalila se Coline koja ju je samo gledala i klimala glavom. Njih dvije su posebna kombinacija. Prave su glumice. Razgledavala sam dvoranu i ljude u njoj kad sam se odjednom zabila u nečija tvrda prsa. "Oprosti." Refleksno sam izgovorila. Taj miris... kao da ga znam od negdje. Polako sam podigla pogled i susrela se s parom predivnih, plavih, smirujućih očiju. Kao da su me progutale. Stajala sam nijema i nepomična. Dugo skrivani i zanemarivani osjećaji su izašli van i preplavili me cijelu. Kao da me udario grom. Doslovno sam pucala iznutra. Cijelo ovo vrijeme sam gledala krivu osobu. Živjela s krivom osobom, mirisala ju, pa čak i ljubila. Sad sam to znala. Sada sam bila svjesna. Ali bilo je prekasno. On mene ne poznaje. Ne više. Niti će se ikada sjetiti.

"Oprosti." Ponovila sam i odmaknula pogled. Odijelo mu je predobro stalo, a kosa je bila podignuta više nego inače, s pokojim svjetlijim pramenom. Vidi se da je bio jako aktivan ovo ljeto. Prošla je godina dana od kad sam ga zadnji put vidjela i nije se ništa promijenio.

"Sve ok. Ja sam Call." Rekao je i prošao rukom kroz kosu da je popravi. Zagledala sam se u njegovo lice upijajući oči, pune usne, nos, kosu. U desnom kutu usana mu se skrivao njegov smiješak koji me i prvi put osvojio. Čovječe, koliko mi je nedostajao.

"Call! Hajdemo, čovječe!" Nekoliko drugogodišnjaka mu je doviknulo i moram priznati da su bili poprilično zgodni. Dvojica smeđih i jedan plavušan koji je malo podsjećao na Masona u licu su krenuli prema nama. Plavušan mi je dobacio smiješak i bila sam sigurna da sam se zarumenjela.

"Tko ti je prijateljica?" Dobacio je smeđokosi i šeretski mi se nasmijao.

"Pany." Osmjehnula sam se. "Nova sam." Ostali su se nasmijali.

"Pazi se. Novi ne prolaze baš najbolje ovdje." Rekao je plavušan i popravio kosu. "I usput, ja sam Gabriel." Nasmiješila sam mu se i pogledala Calla koji me cijelo vrijeme odmjeravao.

"Nemoj se ti brinuti!" Začula sam Coline iza sebe i naglo se okrenula. "S njom nema problema. Mogla bi te pretući na obrani." Smrknuto je pogledala Gabriela i stala do mene.

"Mene? Ona?" Kao zbunjeno je upitao, a smeđokosi, koji su izgledali kao blizanci, su se namijali. "Ne budi smiješna."

"Da, ona." Drsko je odvratila Coline i stavila ruke na kukove. Bila je u haljini i predivno sređena pa je izgledala jako smiješno, te sam jedva zadržavala smijeh. Primijetila sam da i Callu malo fali da ne prasne u smijeh.