School for Supernaturals

Dvadeset i šest

~Dvadeset i šest~

     "Kvragu!" Povikala sam iznervirano i šutnula nogom malenu grančicu koja mi se, nažalost, našla na putu. Bila sam užasno ljuta. Kvragu sve!

     Smiri se. Nerviranje nikada nikome nije puno pomoglo.

     Daj ne seri! Još mi samo ti trebaš.

     Dobro, Pany. Samo sam htjela pomoći. Znas da bz mene ne bi dospjela ovdje gdje si sada. 

     Da, imaš pravo. Bez tebe ne bih nikada dospjela ovdje gdje sam sada. U banani sam! U prokletoj banani! Ni sama ne znam kako sam to mogla smetnuti s uma. 

     Odustajem. 

     Ponovno se javila moja podsvijest i kladim se da sam je čula kako uzdiše. Ma kvragu! 

     "Pany, nerviranje nam neće pomoći." Rekao mi je Carlos i blago mi se nasmiješio. "Smislit ćemo mi već nešto." Privukao me u topao zagrljaj i na trenutak sam mu i povjerovala.

     Oh, Carlose... nemaš pojma što sam napravila.

     Uspjela sam nabaciti kiseli smiješak na što je njegov postao još blistaviji. Kvragu, uvijek se pretvaram! 

     Koliko si puta ponovila to kvragu danas?  

     Daj šuti samo! Mislila sam da odustaješ.

     "Dobro, pokušajmo ponovno." Stric je pljesnuo rukama, a moji roditelji su mi se nasmiješili ohrabrujući me. Zašto svi ovi ljudi vjeruju u mene? Dobro, prodigiji. Nisam ništa posebno. Samo sam metamorf trećeg reda koji je ujedno i najmoćniji red u prodigijskom svijetu. Krasno!

     "Svi zauzmite svoja mjesta. Pany, prisjeti se onoga što sam ti govorio. Moraš se koncentrirati. Moraš postati jedno s prirodom. S vilama." Pažljivo me pogledao. "Možda ti one mogu pomoći." Ah... to možda mi i nije zvučalo obećavajuće. 

     Zatvorila sam oči i duboko udahnula pokušavajući se koncentrirati što je više moguće. Uporno sam izbacivala sliku mrtvog Masona koja mi je plesala pred očima, ali ona bi se vračala ponovno i ponovno. Prolazile su me hladne srsi čim bi pomislila na njega. Jesam li ga stvarno voljela? Ili je bio samo neuspješna zamjena za Calla? Kvragu, Call se ni ne može zamijeniti! No, je li on volio mene? Ta me misao uporno progonila.

     "Koncentriraj se, Pany!" Ljutito je uzviknuo stric i zaklela sam se da sam osjetila trunku panike u njegovom glasu. Ali samo na trenutak. Nisam otvarala oči, već sam se koncentrirala na nešto lijepo. Nešto smirujuće. Call? On me smiruje, ali ne u potpunosti. Znate na što mislim. Crtanje? Nekada zna biti dosadno, ali smiruje me. Voda? Onaj osjećaj kada zaroniš i više ne čuješ ništa. Samo tišinu vode i svoje otkucaje srca. Kao da lebdiš ispod svih i nemaš nikakvih problema. Sve je nestalo. Sve je utihnulo. Osjetila sam nježno dodirivanje mora na svojim obrazima. Kao da me milovalo i ohrabrivalo. Davalo mi je snagu. Snagu za povratak. Bilo je toliko tiho i mirno da sam gotovo mogla opipati taj muk. Prostrana livada na kojoj sam vježbala je isčezla i sada sam lebdila u morskim prostranstvima. Prozračne zrake sunca su se lijeno presijavale po mom tijelu. Ako ovo nije ljepota, onda ne znam što je.

     Ali jednako brzo i lijepo kako je došlo, tako je i nestalo i ponovno sam stajala na livadi okružena svojom obitelji i prijateljima. Svi su izgledali zbunjeno, a u očima im je bljesnuo tračak straha kojemu nisam znala razlog. Zar se boje mene?

     "Wow, što je to bilo?" Call je zbunjeno prešao pogledom po svima i zatim ga zaustavio na meni. Pogledao me nekim čudnim pogledom u kojem su bili izmiješani ljubav, iznenađenost i ponajviše... strah. Definitivno ga je bilo strah. Mene? Ali zašto bi se bojao mene?