School for Supernaturals

Dvadeset i pet

~Dvadeset i pet~

Izletjela sam iz kuće suznih očiju i potrčala najrže što sam mogla, a to i nije bilo baš brzo s obzirom da sam izgubila moći i ne mogu se transformirati. Moja obitelj je smiješeći se stajala ispred auta i raširila ruke. Bacila sam se tati u zagrljaj i počela jecati. Bože, tako mi je drago što ih vidim! Tata se lagano nasmiješio i otisnuo mi poljubac na čelu. Zahihotala sam se i pohitala majci u zagrljaj. Upijala sam njihov miris i polako su se počela pojavljivati sva divna sjećanja. Hvala Bogu da ih ponovno vidim!

"Oh, Pany! Koliko si se samo promijenila!" Rekla je majka malo se odmaknuvši da me bolje pogleda. Lagano sam se nasmiješila. Cijelu me promotrila, ali kada je vidjela moju nogu, osmijeh je zamijenila zabrinutost. "Što ti se dogodilo s nogom?" Upitala je mršteći se.

"Oh, to... Upucali su me dok sam bježala iz škole. Ali u redu sam sada. Nije mi ništa." Rekla sam tješeći je. Mali se smirila, ali je svejedno tražila da mi ona pogleda nogu.

"Moramo ispitati što ti se dogodilo." Iz vedra neba je progovorio tata. Oh, tako je. Izgubila sam moći.

Ma nemoj mi reći. Nisam znala da si izgubila moći.

Oh, podsvijesti! Baš si mi nedostajala!

Ne bi me ni pitala što sam radila cijelo ovo vrijeme?

Ne baš.
Mislim da sam u tom trenutku napravila čudnu grimasu. Zapravo, prilično sam sigurna jer su svi pogledi bili uprti u mene.

"Pany, dušo. Jesi lu dobro?" Upitala je mama, a Carlis je imao nekakav glupi cerek na licu kao da zna što se događa.

"Da, da." Nabacila sam kiseli smiješak. "Dobro sam." Krajičkom oka sam uhvatila Carlosov zaigrani pogled.

"Pany, sutra dođi na veliku livadu gdje te stric podučavao." Tata me pogledao. "Krenut ćemo s ispitivanjima." Klimnula sam i otrčala stubama u svoju sobu.

Sve ovo je tako zbunjujuće. Nemam pojma što se sa mnom događa. Nisam ni znala da su metamorfi osjetljivi na metal. Zapravo, nisam sigurna jesu li uopće. Ali ako nije to, što bi moglo biti dovoljno jako da me toliko oslabi? Ipak sam ja metamorf trećeg reda.

Začula sam kucanje i Annina glava je polako provirila. Obje smo se nasmiješile i ona je ušla. "Slobodno?" Upitala je i sjela na krevet pored mene. Klimnula sam i bacila se na leđa pokrivši glavu jastukom. Čula sam njen hihot i sekundu nakon je i ona ležala pored mene. Čovječe, kako mu je ovo falilo!

"Znaš, bilo je jako usamljeno bez tebe." Maknula sam jastuk s lica i pogledala je. "I jako dosadno!" Uzvratila je pogled i nasmiješila se. "Dok nije bilo tebe, bila sam očajna. Ni s kim nisam mogla podijeliti svoje tajne, ni s kim nisam mogla pričati do nenormalnih sati u noći... Nedostajala si mi. Svima si." Pričala je sjetnim glasom i kao da se prisjećala svih tih osjećaja.

"Ali sada sam ovdje. I ne namjeravam tako brzo otići."

"Znam. Ali znaš što je još čudnije?" Upitno me pogledala kako je samo ona znala.

Pogledala sam je podignuvši desnu obrvu. "Od kuda bih ja, molim te, mogla znati što je još čudnije?" Upitala sam sarkastično. Oh, ne. Mislim da se pretvaram u Carlosa.