School for Supernaturals

Dvadeset

~Dvadeset~

"Koliko prodigija! Mislila sam da će nas biti manje." Rekla je Leslie razgledavajući školski atrij. Bio je golem, a sa stropa je visio raskošni kristalni luster. Kroz prozore je ulazilo mnogo svjetla i obasjavalo atrij. Pod je bio mramoran i nije bilo ni trunke prašine. Cijeli atrij je bio pretrpan tijelima prodigija i pio je pun, ma koliko glomazan bio. Neki učenici su bili u školskim uniformama i penjali su se na gornje katove. Mislim da su to oni iz viših razreda.

"Mislila sam da je vama ovo već dobro poznato." Slegla sam ramenima i nastavila razgledavati. Desno od ulaza je bila nekakva recepcija kao ona u hotelima. Mislim da je i ona bila mramorna. Čovječe, baš nisu štedjeli!

"Nisu baš štedjeli na gradnji ovoga." Dobacio nam je Mason. "Svi idu prema nekakvoj recepciji. Možda ćemo tamo dobiti sobne kartice i plan škole." Leslie i ja smo klimnule i krenile za njim.

Jedva smo prolazili kroz gužvu. Svi su se nekamo žurili i zabijali u nas. Kladila bih se da su to oni stariji. U prolazu sam se slučajno zabila u neko biće tvrdo kao kamen. Mislim da je to vukodlak iz čopora. Bijesno me pogledao i primijetila sam da ima prekrasne žute oči. Zarežao je i krenuo na gornje katove preskačući po dvije stepenice. Ja sam ga samo zbunjeno pratila pogledom.

"Jesi dobro?" Zabrinuto me upitao Mason i stavio mi ruku na rame. Osmijehnula sam se kiselo i klimnula glavom.

"Koliko je ovdje uopće sati? Mislim da se vrijeme ne mjeri isto ovdje i kod nas." Zbunjeno je rekla Leslie. Ogledala sam se po atriju u potrazi za satom.

"Zar ovdje nikog nije briga koliko je sati?" Zgađeno je upitao Mason i podigao obrve. Izgleda da ne.

"Dobrodošli u Školu za Nadnaravne. Izvolite svoje kartice i plan škole. Želimo vam ugodan boravak." Reklo nam je neko biće na recepciji. Izgledalo je kao zelena zmija, ali s dvije glave. Na svakoj je imalo po pet očiju. Glas mu je nježan ženski i pomalo hrapav. Upotrijebila je tri ruke da nam svakom da kartice i plan škole, a ostalim dvjema rukama je pregledavala nekakvu ogromnu knjižurinu. Leslie me čudno pogledala, a meni je malo falilo da ne prasnem u smijeh zbog njenog izraza lica.

"Hvala." Pristojno sam rekla i nasmiješila se, pa smo zajedno krenuli na drugi kat.

"Što je to bilo?" Rekao je Mason kroz smijeh. Ja sam se previjala od smijeha prisjećajući se Leslinog izraza lice kada joj je biće pružilo karticu.

"Zamalo me strefilo iako sam, znaš... istrenirana." Šapnula nam je Leslie s rukom na srcu.

"Jeste li znali da je žensko?" Pogledala sam ih s podsmijehom. Oboje su me gledali zbunjeno i u nevjerici.

"Kako znaš?" Plašljivo me upitala Leslie i nesvjesno se približila Masonu kojem je malo trebalo da se ne počne gušiti od smijeha.

"Glas..."

"Koji glas?!" Uspaničeno me upitala Leslie i počena se panično osvrtati oko sebe, kao da traži izvor nepostojećeg glasa.

"Njezin glas, budalice!" Rekla sam kroz smijeh dok me ona gladala razarajućim pogledom, što me još više nasmijavalo.

"Hej, tu ste!" Do nas je zadihano dotrčala Coline u svojoj uniformi držeći karticu sobe. Kosa joj više nije bila raspuštena, nego spletena u laganu pletenicu sa strane. Čak je i u uniformi bila lijepa. Leslie će jako teško pasti nošenje uniformi. Neće biti njenih lijepih haljinica.

"Hej! A ti nisi dobila plan škole?" Zbunjeno sam upitala.

"Ne." Zahihotala se. "Ovo mi je druga godina ovdje. Ne treba mi plan."