School for Supernaturals

Dvadeset i tri

~Dvadeset i tri~

Probudio me škljocaj fotoaparata. Jarko svijetlo me zabljesnilo i bila sam prisiljena otvoriti oči. Na svu svoju žalost. Ali htjela sam još spavati. Lijeno sam podigla kapke i promrmljala nekoliko tihih psovki. No ubrzo nakon toga sam skočila na noge i raširila oči.

"Što vi radite ovdje?!" Viknula sam na Coline i Leslie koje su držale fotoaparat i smijuljile se. Odmarširala sam do kupaonice i vrisnula kada sam vidjela na što mi kosa liči.

"Što se, dovraga, dogodilo!?" Izbezumljeno sam buljila u njih dvije koje su stale naslonjene na štok od vrata. Čovječe, zar sam ja jedina ovdje koja nema blagog pojma što se dogodilo?

Nisi, draga.

Oh, napokon! Baš sam tebe trebala. Što se ovdje dogodilo?

Nećeš vjerovati! Nemam pojma! Što misliš da sam ja ovdje nekakva enciklopedija?!

Pa, rekla si da te zovem kada te budem trebala.

Znači trebaš enciklopediju? Već mi je lakše...

Mogla sam ju vidjeti kako preokreće očima. Još uvijek ne mogu vjerovati da sam to ja!

"Pany? Malo si skrenula..." Leslie mi je mahnula rukom ispred nosa što me trgnulo.

"Skrenula? Stvarno?" Coline ju je osuđivački pogledala i prekrižila ruke na prsima.

"Mislim, ne! Nisam... to je..." Leslie je problijedjela kada je shvatila što je rekla.

Coline i ja smo prasnule u smijeh dok nas je Leslie gledala s mukom.
Oh, Leslie draga... nemaš pojma koliko je to točno.

"A sada... što se stvarno dogodilo?" Rekla sam još se pomalo smijuljeći. Coline se odmah smirila i poprimila ozbiljan izraz lica, kao i Leslie.

"No..." Pogledala sam ih već pomalo iživcirana. Pogledale su se međusobno.

"Ma dajte, stvarno?!" Ljutito sam ustala i odmarširala do kreveta te iz ladice izvukla prvu odjevnu kombinaciju koja mi je pala pod ruku. Čula sam kako su se nešto tiho došaptavale, ali nisam htjela reagirati. Što može biti toliko strašno da mi ne mogu reći?

"U redu. Ako mi ne želite same reći..." Nabrzinu sam na sebe navukla hlače i majicu i pogledala ih. Gledale su u mene blijedo ništa ne govoreći. Nisu odavale nikakve emocije što me još više razljutilo. Zgrabila sam svoje tenisice i zalupila sobnim vratima odlučna u namjeri da sve otkrijem sama. Ako se tu i ima što otkrivati. Krenula sam prema ravnateljičinu uredu dok sam u glavi smišljala što bih trebala pitati. Tenisice sam navukla putem, a raščupanu kosu sam rukama promrsila i svezala ju u neurednu pundžu. Preskakala sam stepenice po dvije kako bih što prije dobila odgovore. Ubrzala sam hod prošavši pored glavne dvorane. Sve je bilo tiho i nikoga nisam vidjela u prolazu.

Gdje su svi? Mislila sam da su dani nakon školskog plesa najburniji.

Naglo sam se zaustavila čuvši njene riječi. Pa da, Pany! Glupačo! Udarila sam se dlanom o čelo kričeći u sebi zbog svoje gluposti. Kako sam to mogla zaboraviti? Odjednom mi je sijevnula gorka bol u desnom bedru. Koji...!?