School for Supernaturals

Dvadeset i devet

~Dvadeset i devet~

"OK, Leslie, ti možeš jahati Kleu." Rekla je Anne pokazavši Leslie na mladu palomino* kobilu.

"Uh, jesi sigurna? Malo je prevelika." Nesigurno je rekla Leslie i oprezno se primaknula kobili.

Bilo je jako čudno gledati kako se netko boji konja. To su najplemenitije životinje za koje znam. Ali, pretpostavljam da je to normalno. Strah, mislim. Kod Leslie je to definitivno normalno.

"Bu!" Viknula je Maggie na što je Leslie odskočila dva metra uvis. Figurativno, naravno. Maggie se opalila smijati, a Coline, Anne i ja smo razmijenile kisele poglede znajući što sada slijedi.

"Ti nisi normalna!" Leslie je povisila ton glasa i naglo se okrenula prema Maggie koja se još uvijek gušila od smijeha. "Moglo me strefiti!"

"Da, da..." Jedva je protisnula kroz nalete smijeha. "Trebali su staviti natpis 'Pazi! Grize!'." Obrisala je suze sa obraza i odvalila se ponovno smijati.

Leslie je podbočila ruke o kukove i ljutito je gledala. "Kad završiš, javi se."

"Dobro je, cure. To ostavite za poslije." Ubacila se Doline smirujući situaciju kao i uvijek. Kvragu, ja ne bih mogla.

Naravno da ne bi. O čemu pričaš? Jedva podnosiš mene, ovako divno stvorenje.

Ne izazivaj, Rochelle!

Vidiš!? O ovome ti ja pričam! Ne možeš...

Daj zašuti!!!

Gotovo sam se mogla čuti kako kreštim na nju. Ogledala sam se po staji da budem sigurna da nisam viknula na glas. Ali pogled mi se zaustavio na jednom konju. Gledao me ravno u oči kao da me gledao u dušu. Oči su mu bile duboke i tamne, kao da su me spremne svaki čas progutati. Njegova crna dlaka se presijavala na svjetlosti lustera, a duga, crna, valovita griva mu je padala s jedne strane vrata. Bio je prekrasan. Kvragu, bio je nešto najljepše što sam ikada vidjela.

Mislila sam da je Call bio nešto najljepše što si vidjela.

Kada sam začula Rochellin glas u mojoj glavi, konj je zanjištao i zamahnuo glavom. Možda konji čuju Rochelle? Ok, to je čudno.

"Anne, koji je ovo konj?" Upitala sam Anne kimnuvši glavom u njegovom smjeru. "Kladila bih se da ga nisi imala prije." Značajno sam je pogledala.

"Oh, taj ljepotan." Nasmiješila se približavajući se konju. "To je Glory, frizijac**" Rekla je i pogladila konja po njušci. "Stigao je nekoliko dana nakon što si otišla." Tužno me pogledala.

"Predivan je." Dahnula sam i s poštovanjem pogledala Gloryja u oči, koje su sada zračile nekakvom toplinom i mirom.

"Jest." Anne je otvorila njegovu pregradu i konj je predivnim, gracioznim korakom došetao do mene. Bio je vrlo visok i elegantne građe. Plaho sam podigla ruku krenuvši ga pomaziti, ali on je naslonio njušku na nju. Protrljala sam mu mekanu njuškicu na što je on zarzao. Maleni smiješak mi je pobjegao s usana i rukom sam prešla duž njegovih leđa. Dlaka mu je bila mekana i kao da me mamila k sebi. Upijala sam to crnilo koje je dohvaćalo i najdublji dio mene. Ispunila me nekakva ugoda i mogla sam ponovno disati punim plućima. Svo ovo vrijeme kao da me nešto sputavalo i sada sam bila oslobođena. Baš kao i on. I tada mi je nešto u srcu poskočilo i riječi su same izletjele iz mojih usta. "Mason je živ." Prošaputala sam i pogledala Gloryjeve oči koje su se smješkale. To je on sada komunicirao sa mnom? Zbunjeno sam ga pogledala i vidjela samo toplinu njegova pogleda.