School for Supernaturals

Trideset i dva

~Trideset i dva~

Osjetila sam lagane strujne udare koji su mi prolazili tijelom. Pogled nisam mogla odvojiti od neba iznad nas koje se pretvorilo u vrtlog sivih oblaka i munja. Bilo je čudesno. Sve te boje koje su varirale od svijetlo plave do tamno sive stopljene u jedno iznad matemorfa, Leslie i Maggie izgledale su tako moćno da sam se morala jako dobro usredotočiti da ne bih ustuknula. Svi su zračili nekakvom magijom, a ja sam stajala skamenjena dok sam mogla čuti samo otkucaje mog srca praćene neugodnim bubnjanjem strujnih udara.

Odjednom sam začula neobično pucketanje u mojoj kosi. Posegnula sam rukom prema kosi koja me grozno opekla. Ispustila sam slabašan krik i brzo odmaknula ruku od kose. Kvragu, kosa mi gori! Počela sam mahnito trčati u krug i mahati rukama oko glave. Kvragu, što sad!? Ostali su mi nešto dovikivali, ali nisam se obazirala.

Kvragu, ženo, smiri se! Ne goriš!

"Pany, pobogu!" Carlos me uhvatio za ramena i snažno protresao. Panično sam mu pogledala u oči i pokušala se odmaknuti, ali držao me prečvrsto. Počela sam se otimati osluškujući moju kosu koja je sada počela još jače pucketati.

"Pany! Ne..." Carlos je počeo nešto govoriti, ali nisam ga slušala. Nešto u meni je vrištalo da moram otići odavde. Bježi, Pany!

Skupila sam svu snagu i istrgnula mu se iz ruku, te potrčala prema šumi. Više nisam osjećala ništa. Kao da mi se um skroz pomutio i netko je preuzeo kontrolu nada mnom. Jurila sam livadom i već u slijedećem trenutku sam rukama sklanjala granje i grmlje u šumi. Odgurivala sam tek pokoju granu dok su mi ostale grebale lice. Odjednom sam osjetila prodornu bol u desnom bedru i noge me više nisu služile. Srušila sam se na zemlju i odjednom kao da su mi se svi osjećaji vratili. Postalo mi je užasno hladno i bol u bedru se pojačavala. Počela sam se nekontrolirano tresti. Nisam ni shvatila da plačem dok mi netko nije prislonio ruku na moj obraz i nježno obrisao suze koje su se slijevale u slapovima. Vidjela sam tek obris osobe jer mi je pogled bio zamućen što od suza, a što od učinka nekoga tko me pokušao kontrolirati. I uspio je. Pa, bar na kratko vrijeme.

"Jesi OK?" odmah sam mu prepoznala glas. Zvučao je tako prelijepo nakon toliko vremena. Pogledala sam u njega i vidjela dobro poznate tamne oči koje me sada nisu gledale bezosjećajno, nego s nježnošću kakvu nisam mogla niti očekivati nakon svega.

Pogled mi se ponovno zamutio zbog naleta novih suza koje nisam mogla, niti htjela zadržati u sebi.

"Tako mi je žao, Masone." šapnula sam i briznula u plač. Poginula sam glavu kosom sakrivši lice i jecala. Bože, zašto nam svima jednostavno ne bi olakšao stvari i učinio da svatko može vidjeti u svačju dušu? Tako bi nam svima bilo puno lakše, zar ne? Ne bi bilo potrebe za nepotrebnim riječima i svađama. Eh, kad bi bar...

Osjetila sam njegovu ruku ispod moje brade koja mi je lagano podignula glavu. Pogledala sam u njegove oči koje su me sada gledale čvršće nego prije. Više nije bilo nježnosti. Ali pala je maska i vidjela se samo bol. "Još uvijek te ne razumijem." odmahnuo je glavom još uvijek me gledajući u oči.

"Masone..." dahnula sam.

"Nakon svega što smo prošli zajedno ti si izabrala njega." odmaknuo je ruku, a meni je glava klonula. Nisam ga mogla pogledati u oči od srama. Imao je pravo. Cijelo vrijeme sam mislila da sam u Masonu vidjela zamijenu za Calla, ali bilo je obrnuto. Call je bio zamjena za Masona. Ali zašto mi je onda James rekao da ga se čuvam? I zašto me, kvragu, ostavio kad mi je najviše trebao? James, mislim. Call mi nikada neće biti jasan. Očito. Uh, što bi Rochell sada rekla? Čekaj malo, gdje je ona?

"Rochell?" nesvijesno sam promrmljala te si mentalno opalila šamar. Kvragu, što se događa sa mnom sada? Utjecaj Masona?

Mason me zbunjeno pogledao. "Rochell? Tko je to?"

Kvragu, sad sam se uvalila. "Um... Ma to je..." krenula sam s izvlačenjem, ali me prekinuo.

"Nemoj se ni pokušavati izvlačiti. Poznajem te i bolje nego što misliš." prodorno me pogledao, a ja sam se mogla kladiti da sam izgledala kao crvena paprika. Divno, uz sva ova sranja još se moram i brinuti ponašam li se kao zatreskana školarka!

"Komplicirano je." uzdahnula sam priznavajući poraz. Sjeo je nasuprot mene te prekrižio ruke na prsima naslonivši se na deblo. Dok sam ga ovako gledala u polumraku, ostavljao je dojam zrelog dečka koji zna što radi iako mu je bilo tek sedamnaest. Ja, s druge strane, nisam imala pojma što da radim.

"Sumnjam da će itko htjeti poći za nama u šumu i još u sumrak tako da... Imamo dosta vremena." izdahnuo je kao da se smije, ali nije bilo ni traga osmijehu.

Blago sam se promeškoljila i pogledala ga. OK, izgleda da se ne mogu nikako izvući iz ovoga, ali ako nekome moram reći za Rochell, onda bi mi bilo drago da to bude on. Uzdahnula sam i naslonila se na stablo iza mene. "Rochell je cura iz moje prošla škole."

Prazno me pogledao. "I kakve veze to ima s ovim trenutno? Samo ti je ona magično pala na pamet?" podignuo je desnu obrvu i čvršće prekrižio ruke.

"Pojavila se u mom umu i kao da je pričala sa mnom cijelo ovo vrijeme." plaho sam ga pogledala. Zaustio je da nešto kaže, ali se zaustavio. Imao je nekakav čudan pogled.

"Rochell Willson?" nasmiješio se. Molim?! Odakle on nju poznaje? Ovo sada postaje jako čudno.

"Da?" rekla sam, ali je zvučalo više kao pitanje. On se nasmijao i pogledao u stranu zamišljen.

"Trebao sam znati da je to ona." promrmljao je i prošao rukom kroz kosu. Koji...? Što se ovdje događa?

Zbunjeno sam ga gledala dok se ona samo smiješkao i nervozno prolazio rukom kroz kosu. "Oprosti, nisam u toku." odmahnula sam glavom.

Vratio je pogled na mene i coknuo jezikom. "Nije ti rekla, naravno."

"Što se događa?" sada sam bila poprilično zabrinuta. Gledali smo se neko vrijeme i mogla se osjetiti napetost u zraku.

"Rochell Wilson je moja sestra." rekao je to kao da je psovka i još jednom prošao rukom kroz kosu.
________________________

Još jedan zakašnjeli nastavak i već svi znate da mi je jako žao i užasno što vas iznevjerim svaki put, ali ovaj nastavak je nešto zanimljiviji od prijašnjeg. Oprostite na greškama, pišem na mobu tako da...😁

Jedva čekam pročitati vaše reakcije. Molim vas komentirajte. Više uopće ne dobivam vaše komentare i to mi malo spušta duševno stanje. Jako bih voljela čitati vaša mišljenja i kritike.

Volim vas sve jako puno❤