School for Supernaturals

Trideset i četiri

~Trideset i četiri~

Mason se naglo trgnuo i odmaknuo se od mene. Srce mi nikad nije tuklo brže. Polako sam ustala nastojeći ne izazivati nikakav zvuk. Mason je ukočeno stajao ispred mene i pažljivo osluškivao.

"Čula si nešto, zar ne?" pogledao me preko ramena neokrečući se. Klimnula sam glavom ukopana u mjestu. Nisam se mogla pomaknuti. Kvragu, nisam se htjela pomaknuti! Imala sam osjećaj da ako se pomaknem nešto će iskočiti iz grmlja i prožvakat me živu... ok, što se odjednom sa mnom dogodilo? Nikada nisam imala ovakvu maštu. Zapravo... imala sam je dok sam bila čovjek. Kvragu, što se pretvaram u čovjeka?!

"Ma super..." začula sam nekakav glas koji je mrmljao iz obližnjeg grmlja. Eh, što sam rekla! Grmlje je prokleto!

Mason na nečji glas kao da se trgnuo i posegnuo je za nekakvim nožem koji mu je stajao zataknut o pojas hlača. Čekaj malo, odkad od nosi nož? "Tko je tamo?" viknuo je prema grmlju i postavio se u obrambeni položaj jednom rukom me gurnuvši iza sebe. Mala riječ je da sam bila prestravljena. Na svaki tiši zvuk bi lagano poskočila na što bi Mason puhnuo. Imala sam osjećaj da smo stali tako oduvijek. Odjednom još je jedna grančica puknula i ovog puta je Mason poskočio. "Kvragu, izlazi tko god da jesi!" povikao je iznervirano. Ustuknula sam i nesvjesno se počela udaljavati u smjeru suprotnom od Masona i izvora glasa.

"Mislim da baš i ne želiš da izađem." progovorila je osoba, a ja sam se ukipila. Ponovno. Taj glas mi se učinio tako poznat da nisam mogla misliti ni na što drugo. Bio je tako poznat, ali nikako da se sjetim odakle ga poznajem.

"Ne namjeravam ti ponavljati." zaprijetio je Mason čvršće stisnuvši nož. Začule se glasnije pucketanje grančica i grmlje se malo razmaknulo. Na trenutak sam ugledala bljeskanje poznatih plavih očiju i iz grma je izašla... Rochell?

"Rochell?" Mason je skoro zinuo u čudu. "Što ti radiš ovdje?" polako je spustio nož na njegovo mjesto.

"Sretan što me vidiš?" koketno se nasmješila iako mu je sestra i otresla uske hlače koje je nosila. Čudno da je uopće nosila hlače.

Mason se naglo smrknuo. "Pitao sam te nešto." protisnuo je kroz zube i primjetila sam da je stisnuo šake. Ovo ne vodi nečem dobrom.

"Mislila sam da ti sve znaš, braco." zadnju riječ je rekla kao da je opsovala prekriživši ruke na prsima.

"Kvragu, samo odgovori!" bijesno je povikao. Netremice su se sijevali pogledima i nitko ni riječi nije progovorio. Osjećala sam se tako glupo i molila sam se da ova tišina napokon prestane. Kao da se stvarali nekakav elektricitet između sebe i kao da će svaki sekund eksplodirati.

"Krasno, još i širimo obiteljsku ljubav." naglo sam se trgnula na glas iza sebe i susrela se s Carlosovim kezom. Stajao je na nekakvom debelom deblu koje je beživotno ležalo na zemlji. Mason i Rochell su ga pogledali još bijesnim pogledom okrenuvši se prema njemu.

"Što je, sestro?" namignuo mi je. "Izgledaš kao da provodiš vrijeme svog života."

Preokrenula sam očima. "Što ti radiš ovdje?"

Nasmijao se i elegantno skočio pored mene. "Stric me poslao po tebe... pa, vas." obuhvatio nas je pogledom. "Želi razgovarati s tobom, Rochell."

"Znam, obavijestila sam ga." namršteno je rekla i krenula prema stričevoj kući, no Mason ju je uhvatio za ruku tako je zaustavivši.

Pogledala ga je preko ramena umorno uzdahnuvši. "Možeš li mi, molim te, pustiti ruku jer stvarno želim ovo obaviti što prije i ići kući."