School for Supernaturals

Tri

   ~Tri~

"Osjećam da mi se za ovaj rođendan sprema nešto veliko! Jednostavno ne mogu šutiti. Ako sam u pravu, a mislim da jesam, jedva čekam vidjeti Rochellin izraz lica kada me sutra ugleda u školi s tim nečim što budem dobila.", odgovorila sam s ushićenjem. Jedva sam čekala svoj rođendan. Joooj! Moja su oćekivanja velika, ali što ako sam u krivu? Što ako to što dobijem za rođendan i ne bude tako veliko? Samo je jedan način da saznam. Čekanje.

"I ja jedva čekam vidjeti njeno lice. Stvarno su čudni ti njeni večernji izlasci. Ode dan prije punog i vrati se na dan nakon punog mjeseca. Stvarno čudno.", rekla je Anne zamišljeno.

"Znaš, Pany, možda ne dobiješ predmet.", Anne je to izgovorila još uvijek zamišljena.

"Kako misliš?", upitala sam i ja se malo uozbiljivši.

"Pa, možda je to neki unutarnji novi dar ili neka sposobnost", rekla je sa smješkom u kutu usana, "možda postaneš vukodlak, raaaaaw!". Zaurlavši bacila se na mene i počela me škakljati. Cičanje i smijanje je prekinula zvonjava moga mobitela.

"Halo?", rekla sam još se smijavši.

"Pany, ručak je. Očekujemo te za 20 minuta kući.", rekla je moja mama i poklopila.

"Anne, moram ići na ručak. Javim ti što sam dobila za rođendan.", rekla sam i uputila se kući.

___________________________________

Nakon duge šetnje kući, napokon sam stigla. Ušavši u kuću shvatila sam da me nitko nije čuo. Začula sam tihe glasove iz kuhinje.

"Luke, misliš da će se priviknuti? A tako je mlada...", upitala je mama moga oca vrlo zabrinutim glasom.

"Svi smo bili 'tako mladi'.", reče moj stariji brat Carlos, bez sumnje, sa sarkazmom u glasu. Bilo je očito da govore o meni.

"Rebeca, draga, ne brini se toliko. Naravno da će se priviknuti. Nova škola i nije nešto strašno.", odgovorio je otac blagim glasom pokušavajući uvjeriti mamu. Što!?! Nova škola? Nema šanse! Ja ne idem nikamo! Neću ostaviti Anne samu na milost i nemilost Rochellinog bijesa. Nikada! Ipak sam se prisilila ostati tiha i mirna.

"Znaš jako dobro da ne mislim na školu.", mama je pokušavala ostati smirena. Što je tako uznemiruje?

"Za mene se niste toliko brinuli kada sam ja trebao postati 16-ogosišnjak.", opet genije sarkastični!

"Znam draga.", tata ga je pogledao prijekornim pogledom, "Ne moraš se toliko brinuti za nju. Ona je već odrasla cura. Jako je brzo prošlo, ali sada je vrijeme da ju pustimo. To je njezin život i ima pravo na njega", govorio je moj tata, a u glasu mu se čulo da misli ozbiljno, "sada me ispričajte molim vas jer moram do trgovine po kruh."

Oh, ne! Uhvatit će me u prisluškivanju, a to nikako neće biti dobro. Što sam brže i tiše mogla, otrčala sam do vrata i izašla van lagano ih zatvorivši. Pozvonila sam i čekala da mi otvore. Nakon nekoliko sekundi izašao je tata u kaputu: "Hej Pany, brža si nego inače. Danas se još nismo vidjeli pa... Sretan ti rođendan!", rekao je tata zagrlivši me, "Tako si brzo narasla. A kao da je bilo jučer. Ponosan sam na tebe, jako. Želim da to znaš, uvijek. Bez obzira što se dogodi." Pogledala sam ga u njegove kristalno-plave oči. Od njega sam nasljedila tako prekrasne oči.

"Sada moram do trgovine inače nećemo imati kruha za ručkom.", rekao je blago se nasmiješivši. Pozdravio me i otišao. Ja sam ušla u kuću i sjela za stol. Jedva čekam 22 sata. Mi u obitelji imamo običaj da rođendanske poklone dijelimo tada. Na znam kome je to palo na pamet. Sada su tek 2 sata poslijepodne. Ovo će biti jako dugo poslijepodne.

___________________________________

"Sretan rođendan ti! Sretan rođendan ti! Sretan rođendan Pany, sretno uvijek ti bilo!!!", začula sam rođendansku pjesmicu. Sjurila sam se u kuhinju gdje je stajala moja obitelj. Čvrsto sam ih zagrlila i sjela pokraj mame.

"I... koje je to preveliko iznenađenje koje ste mi pripremili?", upitala sam već nestrpljiva. Pogledali su se međuaobno, a zatim i mene.

"No?", sada sam već pucala.

Majka je uzdahnula i počela pričati: "Pany, draga moja i jedina kćeri. Sada ćemo ti ispričati našu jako dugo čuvanu tajnu. Mnogo godina prije, živio je djed moje bake. On je bio mješanac. Mješanac čovjeka i jednog od najmoćnijih živućih bića na zemlji-metamorfa. Metamorfi su, amo ih tako nazvati, poluljudska bića koja se mogu transformirati u razne životinje, npr. jeleni, srne i razni drugi biljojedi. To je jedna vrsta metamorfa. Druga, puno snažnija vrsta, su metamorfi 2. reda tj. metamorf medium futuro. To je latinski naziv za metamorfa srednje budućnosti. To mogu biti medvjedi, vukovi, lisice, polarne lisice, polarni vukovi, polarni medvjedi i sove. A metamorfi 3. reda, koji imaju najveću moć i najcjenjeniji su u društvu, su metamorf nova via lactea (lat. naziv za metamorfa nove galaksije). To su pume, pantere, tigrovi i još neke velike mačke. Ti metamorfi vladaju našim svjetom za Nadnaravne. Ja sam Bijela vještica i imam bijelu moć tj. dobre moći i moći iscjeljivanja. Ja sam na nižoj razini čarobnjaka.". Tata se nadovezao na njezinu priču: "Ja sam Crni vještac. Moje moći su zle i tamne. Mi vladamo crnom magijom i mi smo na višoj razini čarobnjaka. I naše moći mogu biti dobre ako ih znamo pravilno iskoristiti. Za to su potrebne godine i godine rada i vježbanja.". Na njegovu se priču nadovezao Carlos: "Ja sam poluljudsko biće i mogu vladati elementima kao što su voda, vatra, vjetar, munje, gravitacija,... Ja sam na najvišoj razini čarobnjaka jer mnogi smatraju da je naša vrsta nužna za opstanak.". "Godinama se bore dobro i zlo. Zlo predstavljaju demoni, duhovi, crne sile i sjene, vampiri i neke vrste vukodlaka. Postoje i dobri vukodlaci. Oni su slabiji i manji, ali jako brzi. Dobro je do sada uvijek pobjeđivalo, ali nismo više sigurni. Dolazi nešto veće. Nešto mnogo snažnije od nas samih. Moramo biti spremni, što god to bilo.", ova tatina rečenica me izbezumila do kraja. Ovo definitivno nisam očekivala. Čovjeće, ja nisam ljudska! Prekul!

"Ali što je s Antonijem?", upitala sam malo se smirivši.

"On je još premalen za preobrazbu. Točno u ponoć 16. rođendana ti ćeš postati neko nadnaravno biće. Nikada ne znaš što možeš postati.", objasnila mi je majka.

"Čovjeće! Prekul! Znala sam da će ovaj rođendan biti nešto posebno.", nisam se mogla oporaviti od šoka. Tko zna što ću postati.

Krenula sam ustati ali sam se odmah srušila. Jaka bol u prsima nije mi dopuštala da se pomaknem.

"Počelo je!", rekao je tata. Odmaknuli su se od mene i dali mi prostora. Mama je otvorila sve prozore i svi su čekali.

Bol u prsima se povećala i ubrzo nisam više mogla disati. Gušila sam se. Zgrčila sam se na podu i imala sam osjećaj da mi se kosti lome a koža kida. Nikako nisam mogla doći do zraka. Grlo mi se steglo i osušilo. Pogledala sam u roditelje. Majka je bila zabrinuta. Carlos je razrogačio oči, a tata je bio sasvim smiren što me malo smirilo i znala sam da će sve biti u redu.

Ali bol nije popuštala. Ispustila sam glasan vrisak i bol se polako počela smanjivati. Došla sam do zraka i zatražila čašu vode. Majka je odmah potrčala po čašu, ali ju je tata zaustavio: "Ne smijemo ništa poduzimati dok ne vidimo što je postala.".

Bol je skroz popustila i mogla sam ustati. No nešto je bilo jako čudno. Bila sam stabilnija. Osjećala sam se iscrpljeno, ali ipak snažno. Pogledala sam se u ogledalo. Oh, ne! Nije moguće!
___________________________________

Ovaj nastavak je najduži do sada i nadam sa da će vam se svidjeti. Potrudila sam se i meni se čini jako dobar.

Hvala što čitate! Love ADSTRA ♥