School for Supernaturals

Dvadeset i sedam

~Dvadeset i sedam~

"Pany, nije mislio tako." Anne i Coline su me bezuspješno tješile dok su Maggie i Leslie stale po strani i razgovarale međusobno. Tiho su govorile tako da ih nisam mogla čuti, a nemam ni moći tako da nema teoretske šanse da ijednu čujem. Ovo postaje sve bolje i bolje.

Sjedila sam na krevetu okružena najboljim prijateljima. Zar to nisam željela? Da, ali ne zbog ovog razloga. Nisam željela izgubiti moći, nisam željela ubiti Masona, nisam željela tugovati za Callom. Kvragu, nisam ni željela da me ostavi! Još uvijek ne mogu vjerovati da je to učinio. Ostavio me zbog jednog povećeg problema na koji smo naišli. Što bi bilo da imamo i većih problema? No, iako je ispao seronja nemam pojma što se događa u njegovoj glavi i ima li on problema za koje ja ne znam. Ne želim ga osuđivati, ali ako smo već bili zajedno, što ne bi bilo fer da se poznajemo?

"...ionako te nije bio vrijedan." Iz brbljanja u glavi i pustih šokova izvukao me Colinin glas. Tupo sam je pogledala. "Pany, jesi li čula išta što sam rekla?"

A što misliš, pametnice?

Ne razgovaraj tako s njom, podsvijesti!

Pa ne razgovaram. Ne može me čuti.

"Pany?" Pažljivo me pogledala. Zašto se svi ovoliko brinu, pobogu, nisam od stakla?!

"Oprosti, nisam slušala." Jednostavno sam joj odgovorila. Sve su me samo pogledale pogledom koji nisam mogla razaznati. A onda su napravile nešto što ni u snu ne bih očekivala. Sve su prasnule u smijeh. I to ne oni damski hihot, nego glasni, iskreni smijeh. Nisam se mogla suzdržati, pa sam im se pridružila. Cijela soba je odzvanjala. A što je bilo najbolje, nismo ni znale što je smiješno. Pa... bar ja nisam.

"Čemu se smijemo?" Jedva nas je upitala Leslie kroz nalete smijeha.

"Draga, smijemo se tome što je Pany skroz na skroz slomljena." Sarkastično joj je odgovorila Maggie, na što ju je Leslie začuđeno i skroz ozbiljno pogledala.

"Ne, ne smijemo se tome." Maggie je iživcirano puhnula i svalila se na krevet. Leslie je ostala još malo stajati u čudu dok nije shvatila da se Maggie šalila.

"Nešto mi ovdje nije kako treba." Rekla sam znajući što sada slijedi.

Maggie je poskočila kao da ju je nešto ubolo. "Imaš pravo. Leslie inače puno sporije kopča stvari."

Coline se zahihotala, a ja sam se pobjedonosno nasmiješila. Napokon malo mira dok one obave svoje prepucavanje.

Možeš mislit.

Oh, opet ti. Čudno, ali baš mi je svejedno što te vidim. Pa... čujem.

I to je nešto.

Doslovno sam mogla vidjeti žensku priliku kako sjedi na stolici prekriženih nogu i petlja prstima po dugoj, smeđoj kosi. To me zaprepastilo. Pobogu, ja nikada ne petljam po kosi. Ali kada me prilika pogledala u oči zamalo sam pala s kreveta. Pobogu, to nisam bila ja nego... Rochelle!?
Što ona radi u mojoj glavi!?

Popunjava prazni prostor.

Uh, sada tek shvaćam zašto si tako naporna.

Dugo ti je trebalo. Da sam na tvom mjestu, već bih se i zabrinula što sam toliko pametna.