School for Supernaturals

Dvadeset i četiri

~Dvadeset i četiri~

     Trčala sam kroz gustu, mračnu šumu sama u ljudskom obliku. Bilo me strah, ali ne znam od čega sam bježala. Ili, bolje reći, od koga. Noge su me strašno boljele i mislim da sam trčala satima. Možda i danima... mjesecima... godinama.

     Lijeno sam otvorila oči. Vid mi je bio zamućen i sve je bilo maglovito. Grozna bol mi je parala glavu i svaki dio moga tijela. Duboko sam udahnula i rastegnula se, ali čudan zvuk je izašao iz mojih pluća. Nešto je šušnulo nedaleko od mene.

     "Pany!" Trzla sam se na Maggin glas, a ona je već u sljedećem trenutku sjedila priljubljena uz mene i čvrsto me grlila. Osjetila sam toliko olakšanje što ju napokon vidim da nisam ni shvatila da plačem. I to ne damski, već sam jecala na sav glas. Krupne suze su klizile niz moje obraze natapajući njenu majicu. Bolnička haljina koju sam nosila se slijepila na moja leđa pa sam pretpostavila da i ona lije krokodilske suze. Bila sam slomljena. Moji slabašni mišići su se polako opuštali, a i bol u glavi više skoro da i nisam osjećala. Šmrcala sam i lila suze. Mislim da nikada nisam ovoliko plakala. Odjednom kao da je ogroman teret pao s mojih leđa. Ispuhala sam se. Tek sada sam shvatila koliko mi nedostaje Anne i njen zagrljaj, višesatno brbljanje o glupostima, tračanje o dosadnim djevojkama iz škole i komentiranje ultra zgodnih dečki sa sjajem u očima. Trebala mi je. Kao da je jedan dio mene ostao s njom. Prošla je skoro godina dana od kad sam ju zadnji put vidjela. Tek sada sam shvatila i da mi nedostaju braća i roditelji. Ne mogu zamisliti koliko sam bila glupa kada sam Black Beauty povjerovala da je ona moja majka. Vjerojatno je upotrijebila neku čaroliju da me uvjeri. No nije ni važno sada kad znam što je istina. I znam da više nikada neću vjerovati strancima, ali ne shvaćam koliko sam glupa morala biti da joj povjerujem. Ali što je s Marcom i Ninom? Za njih nisam čula od kada sam s Callom pobjegla iz onog starog bara. Ne znam jesu li uopće živi. Nadam se da ću ih uskoro ponovno vidjeti.

    "Nemaš pojma koliko si mi nedostajala!" Ciknula je Maggie i otisnula veliki poljubac na mom obrazu.

     "I ti si meni jako  nedostajala." Zahihotala sam se i zagrlila ju. Njene oči kao da su isijavale nekom energijom. Bila sam presretna što ju vidim. No, odjednom se njen sjaj izgubio i zamijenila ga je tuga i zabrinutost. 

     "Čula sam što se dogodilo Masonu." Rekla je na što sam ja spustila pogled a vid su mi zamutile suze. "Pany, stvarno mi je jako žao." Nježno me zagrlila, a meni su se suze ovaj put nečujno spuštale niz obraze. "Ja sam kriva." Tiho sam šapnula. 

     Oh, Pany. Nisi ti kriva. Nisi ništa mogla učiniti. On je tebe napao." Rekla je i pogledala me ozbiljno. Mogla sam joj vidjeti u očima da to ozbiljno misli. Lagano sam se osmjehnula i ogledala se po sobi koju nisam stigla ni promotriti. Prozor na jednoj strani, radni stol na drugoj, ništa posebno, ali bila je prekrasna. Podsjećala je na onu u kojoj sam bila kod strica. Ali... čekaj malo! Pa to je stričeva soba! O. Moj. Bože! Pogledala sam Maggie, koja kao da je znala na što mislim, i iskočila iz kraveta spremna pojuriti u kuhinju, no zaustavila me strašna vrtoglavica i skoro sam pala da me Maggie nije uhvatila.

     "Jesi li dobro?" Imala je smiren izraz lica, ali oči su je izdavale. Bila je prestrašena.

     "Da... sve je OK." Klimnula sam glavom i začula tiho cičanje na hodniku i već sam znala tko dolazi. 

     Vrata su se pažljivo otvorila i u sobu su provirile Coline i Leslie. U sljedećem trenutku sam se našla u njihovom zagrljaju dok smo se sve tri zajedno hihotale. 

     "Coline, upoznaj Maggie. Ako već nisi?" Bila sam zbunjena. Sve tri su prasnule u smijeh, a ja sam ih gledala kao da su pale s Marsa. Iako mislim da sam ovdje ja ta koja je pala s Marsa.