Dan je tekao uobičajno. Onoliko koliko uobičajno moze. Kada sam se pozdravila sa svojom najboljom drugaricom i krenula kući, razmišljala sa kako je bezveze sto se selimo. Ovde sam imala život, a šta ću imati u nekom planinskom gradu nisam imala pojma. Kada sam dosla kući vidjela sam da otac nista nije popakovao u kuci. "Čudno" - pomislila sam i krenula u tatinu radnu sobu. Na vrhu stepenica sam čula neki razgovor. Otac je razgovarao sa nekim muškarcem. "Ne brini se"- otac je govorio. "Biće spremna"- reče. "Ne želim da čekam" čula sam kako govori. U tom trenu sam oborila neku prokletu vazu. Otac je ustao i otvorio vrata dok sam ja klečala na stepenicama kao neki idiot. Čovjek je tada ustao i prosao pored mene brbljajuci "još malo". Bio je to najljepši čovjek kojeg sam ikada vidjela. Imao je toliko plavu kosu da se činilo da je zlatna. Boju očiju mu nisam vidjela,ali ispod kaputa su mu se nazirali mišići. Nakon sto je otisao pitala sam oca zasto nista nije spremao, ali je on samo rekao da se on ne seli i izasao je kroz vrata. U prvi mah nisam shvatila njegovu rečenicu, ali kasnije mi je sve postalo jasno.
Nadam se da vam se sviđa. Molim vas ostavite kom ili vote. <3
YOU ARE READING
Never say never
RomanceMlada djevojka dospjeva do gospodina Westa gdje je on upoznaje sa potpuno stranim i mracnim svijetom, ali ljubav moze da bude komplikovana.....
