Never say never

Poglavlje 38

Nakon što su se naše usne spojile, prvo sam osjetio odbijaje sa njene strane, ali nakon nekoliko sekundi uzvratila mi je. Nakon što smo se konačno odvojili prvo mi je zalijepila takav šamar da mi je zvuk udarca jos uvijek odzvanjao u glavi i nakon toga je počela da viče na mene. Što je bilo jebeno uzbudljivo. Ali morao sam se suzdržati, jebeno nemam sreće.

Ana's POV

Morala sam se odvojiti od njega. Ali tako se dobro ljubi, ne ovo je pogrešno. Odmakla sam se od njega i priljepila mu šamar za koji sam sigurna da će mu otisak ruke ostati na licu.
"Odakle ti to pravo?! Šta misliš ko si ti?"
"Samo priznaj da ti se svidjelo."
"Nikada. Sada polazi jedva da te mogu pogledati."
Samo se nasmijao. Joj, ubiću ga.
Iako se dobro ljubi?
Joj daj ućuti, ubićeš me.
Samo kažem.
Nekako sam ućutkala svoju podsvjest i pošla za njim.

Na kraju sam ipak saznala gdje radi. Information i techology.
Izgleda da ima para. Puno puno.
O daj života ti ćuti, molim te.
Samo primjećujem.
Mrzim te.

Kada smo izašli iz auta, u podzemnoj garaži, Christopher me je uhvatio za ruku. Naravno, odmah sam je istrgnula. Kada sam mu uputila pogled pun pitanja on je smo slegnuo ramenima. Pozvao je lift i ušao. Na drugom spratu je ušla neka žena. Pozdravila ga je kao da su dugogodišnji prijatelji. Izašla je na četvrtom spratu.
"Ko je ona?"
"Moja prijateljica. Lada. Poznajemo se nekoliko godina."
"Aaa. Prilično je zgodna."
"O da, jeste."
Oči su mu postale nefokusirane kao da se prisjeća nekih uspomena. Nisam htjela da zapitkujem a on nije htio da objašnjava.

Izašli smo na dvanaestom spratu. Svi zidovi su bijeli i stolovi samo stolice crne. Čudno.
Otvorio je velika vrata.
"Dobrodošla u mjesto gdje provodim najviše vremena."
"U poslijednje vrijeme baš i nisi."
"Nešto mi je odvlačilo pažnju."
"Ne sumnjam."

Nakon što mi je ispričao kako mora da radi i sve o firmi, konačno mi je rekao da mogu da idem gdje god hoću, ali da nesmijem izlaziti iz zgrade. Zato idem u biblioteku. Rekao mi je da su prva vrata s desno. Ima biblioteku! Kako čudno.

Ipak ga nisam poslušala. Nekako sam uspjela izaći napolje. Šetam po parku i uživam u suncu. Ali nemam sreće. Upravo nailazi Lada i uhvatila me je. Mislim da jedva čeka da me oda Christopheru.
"Hajde idemo."
"Gdje?"
"Hoću na ručak a tebi izgleda treba drustvo i takođe ne bi valjalo da te Christopher uhvati. Hajde."
Poslušam je i krenem za njom u neki restoran. Ona naručuje neki "zdravi ručak". Predlagala je i meni nešto da uzmem, ali nisam bila gladna, zato sam uzela sok.

"I kako ste se upoznali?"
Nakratko zastane sa viljuškom u zraku, ali zatim uzima salatu i nasmije mi se.
"Upoznala sam ga kada sam bila otprilike tvojih godina. Završavala sam fakultet i sasvim slučajno sam se sudarila sa njim. Nekako je saznao moj broj i nije prestajao da me zove. Nekada sam odbijala njegove pozive na večeru i izlaske a nekada i nisam. Po meni je sve bila zabava dok je on imao druge namjere. Za njih sam tek kasnije saznala. Iako bilo je poprilično erotično."
"Znam."
"Nego kako si ga ti upoznala?"
"Vjerovala ili ne, on me je oteo."
"Stvarno? Nikad nisam pomislila da bi bio sposoban za takvo što."
"Vjeruj mi jeste."
"Šta misliš da radiš?"
Glas koji sam od danas počela da mrzim sam začula odmah pored svoga uha.
"O ništa, Christophere, samo sam izvela Anu na ručak."
"Rekao sam da ne izlaziš iz zgrade."
"Ma ja sam je nagovorila."
"Nemoj da se ovo još jednom ponovi."

Prilicno grubo me je povukao za ruku. Dok smo išli prema autu nije ništa komentarisao. Izgleda da me je u autu čekala bomba.

"Možeš li ti ikada poslušati šta ti se kaže?!"
"Nagovorila me je da idemo na ručak."
"Nemoj mi lagati, znam da si sama izašla iz zgrade."
"Ne tiče te se. Nisam malo dijete pa da možeš da mi naređuješ."
"Izludićeš me!"
Nekoliko puta je fristrirano prošao rukama kroz kosu.
"Hajdemo kući."
"Ne idem ja sa tobom nigdje."
"Za moraš za sve da se objašnjavaš sa mnom."
"Ne objašnjavam se, samo iznosi činjenice."
"Ideš kući!!"

Prvi put nakon svih događaja ponašao se kao na početku. Preplašio me je.

Tokom vožnje autom pravila sam se da spavam. Nisam htjela da razgovaram. Osjećanje je bilo obostrano. Čula sam da je nekoliko puta uzdahnuo kao da se smiruje. Ostatak nisam čula, jer sam, stvarno, zaspala.

"Ana, probudi se." Christopher me, lagano, drmucka za rame. Toliko je blizu da kada bih malo podigla glavu mogla bih ga poljubiti, ali neću.

Toliko me je povrijedio kada se derao na mene, kao da sam dijete. Ako to želi to će i dobiti.

Ustajem iz auta i ignorišem njegovu pruženu ruku i idem pravo u kuću pri tom lupajući vratima. I na kraju, vratima svoje sobe toliko zalupim da se boclčice parfema, na komodi , zaljujaju.

To je ponašanje djeteta.

Čujem ga kako urla sa druge strane vrata.
"Čemu je sada to?"
"Htio si dijete i dobio si ga."
"Ana, ne budi nerazumna."
"O hoću, jer šta mogu ja sam tek dijete."
"Šta hoćeš više od mene?!"
"Da se prestaneš ponašati kao da si deceniju stariji od mene."
"Pa nisam baš deceniju, ali jesam osam godina."
"To nije bitno!"
"Vidim da si u lošem raspoloženju i zato ću te ostaviti da se smiriš."
"Aaaa."

Bacam se na krevet i pokušavam o svemu da razmislim. Samo da se Natanijel hoće vratiti. I da odemo iz kuće.

Odjednom Reks ulazi u moju sobu i za ogrlicom mu je poruka. Već znam od koga je, ali ipak ću je pročitati.

Christopher's POV

Nemam više strpljenja. Nakon ove svađe, želim više od svega da je kaznim i tako će biti. Ne zanima me što je sa Natanijelom. On je mene povrijedio i vrijeme je da ja njega.

I nakon poduže pauze evo mene opet. Znam da sam obećala nastavak za vikend, ali stvarno nisam stigla. Vote i kom puno mi znači.

Pošto ima još jedan nastavak, po poslednji put Christopher ili Natanijel.

Volim vas.

I ovo poglavlje je posvećeno mojoj sestri i bez komentara na ime inače ću vas sahraniti. 😄