Never say never

Poglavlje 25

Kada smo se vratili u kuću Damien je otišao da se presvuče a ja sam ostala u kuhinji razmišljajući o današnjem danu. Nisam ni primjetila da neko stoji iza mene dok nije progovorio. "Samo da znaš Damienu se ne može vjerovati." Okrenula sam se a ispred mene je stajao jedan od njegovih tjelohranitelja. Imao je crnu kosu i plave oči. Jako čudna kombinacija. Zašto svi muškarci u ovoj kući moraju biti tako zgodni? Protrljala sam glavu da bih se riješila tih misli i ponovo sam se usredsredila na njega. "Zašto?"upitala sam. "Nije onakav kakvim se predstavlja." "A kako ti to znaš?" Osmjeh mu je nestao sa lica dok mu je izraz postajao sve mračniji. "To te se ne tiče. Zapamti šta sam ti rekao." Okrenuo se i otišao. Ostala sam u čudu.

Kada sam se istuširala i presvukla pošla sam u kuhinju,ali nešto ili tačnije neko me je zaustavio.

Više nisam bila u hodniku nego u njegovoj sobi. Prije nego što sam se snašla već sam bila pritisnuta uza zid dok me je polako milovao niz lice pa preko ramena i nazad na lice. Kada je nepravilno izdahnuo njegovu ruku su zamjenile usne.

Ljubio me je bez imalo milosti. Njegove usne su bile grube na mojima kao da je čitav dan proveo napolju. Možda i jeste. Jezik je zahtjevao da prodre u moja usta što sam mu ja sa veseljem dupustila. Moje tijelo je žudilo za njegovim dodirom. Moje usne su žudile da osjete njegove. Svaki dan. Svak minut. Svaki sekund. To je bilo previše za mene. Ne bih smjela žudjeti za njim. Odgurnula sam ga od sebe, ali on se pomakao za samo jedan korak. Razmak između nije bio velik. Još uvijek sam osjetila njegov dah na vratu.

Stavila sam ruke na koljena da bih došla do daha. Nakon nekoliko minuta sam pogledala prema njemu iako je on već gledao u mene. Kosa mu je bila zamršena a oči su mu veselo svjetlucale. Od čega? Zapitala sam. "Ne napadaj me tako." "Zašto? Da bi mogla pobjeći. Ne volim da neko bježi od mene. Tačnije niko ne bježi od mene. Shvatila?" Gledao me je sada već ozbiljnim očima. Nisu imale tu neku veselu iskru kao maloprije. Imale su iskru zbog koje se nisam usudila da mu se suprodstavim. "Dobro. Hajde sada da jedemo. Siguran sam da je Damien do sada već nešto spremio." On kuva za njih sve?

Otvorio je vrata sobe i ja sam brže-bolje izašla. Otišao je prema kuhinji i ja sam ga slijedila, ne zato što sam htjela već jer sam bila gladna.

Kada smo ušli u kuhinju Damien je stajao za šporetom i mješao nešto što je mirisalo nevjerovatno. Okrenuo se i rekao,"Hej šefe." Ali kada je vidio mene iza njega odjednom se uozbiljio. Osmjeh mu je nestao a lice mu je postalo napeto. Zašto? Christopher je sjeo na jednu stolicu i potapšao drugu da ja sjednem.

Polako sam sjela do njega i počela jesti taj predivni gulaš. Kako nisam obraćala pažnju šta on radi tako nisam ni primjetila da mu je cijelo vrijeme jedna ruka na naslonu od moje stolice i da mi uvija kosu oko prstiju.

Sa druge strane Damien je sjeo sa druge strane mene i gledao je Christophera ubistvenim pogledom. On kao da to nije primjećivao. Čudno. Mislila sam da su oni nešto kao najbolji prijatelji. Sada izgledaju kao suparnici u nečemu.

Požurila sam sa jedenjem da bih mogla otići odavde. Odnijela sam tanjir u sudoper i okrenula se prema njima dvojici. "Laku noć." Okrenula sam se prema svojoj sobi dok mi je Damien odgovarao, ali Christopher nije rekao ništa.

U sobi sam se naslonila na vrata razmisljajuci šta se to upravo desilo i o onome što mi je onaj čuvar rekao.

Kada sam zavrsila sa higijenom legla sam u krevet ne znajući šta će se večeras dogoditi.

Ono je bila greška. Samo malo poglavlja. Ako vam se sviđa ostavite vote i kom. Meni se ne sviđa jer nisam imala inspiracije. :-)